Sljedeći dan, nedjelja 20.04., poučeni iskustvima od dana prije, bili smo uvjereni da imamo stvari posložene. Krenuli smo malo kasnije da nas sunce ujutro bar malo ugrije dok se spremamo, ali smo ponijeli opremu za bivakirati, kuhalo, hranu za prespavati i odlučni smo krenuli. Osobno sam se puno bolje osjećao iako sam još uvijek imao neku glupu prehladu, dan više za aklimatizaciju i umjereni vjetar koji je održavao idealnu temperaturu. Međutim, taj umjereni vjetar je pojačavao kako smo se uspinjali, da bi zadnjih nekoliko sati uspona bili izloženi konstantnom olujnom vjetru koji je ugrijavanje činio nemogućim, ako nisi prvi u navezi i prtiš.
Došavši na taj široki greben koji se strmo i kratko penje do vršnog platoa, uočili smo da je bar prvi dio, vrlo plitki snijeg s čistim ledom ispod. Već je bilo nešto malo iza 20h. Ostalo nam je još otprilike 2 km do vršnog platoa, ali i dosta uspona što bi nam u tim uvjetima uzelo barem dva sata, plus silazak s grebena gdje bismo mogli bivakirati. Povrh svega, prognoza za idući dan je bila ok, ali ne previše stabilno što povećava rizik povratka kroz oblake bez ikakve vidljivosti. Osobno, iako sam morao usporiti tempo radi umora i visine, siguran sam da bismo izašli na vrh. No duljina povratka, vjetar i bivakiranje tj. bojazan od smrzavanja preko noći su prevagnuli tako da nisam imao volje inzistirati na usponu. Spavanje u toploj vreći u šatoru je bilo puno primamljivije iako mi je sad, dok ovo pišem djelomično žao zbog takve odluke. Svakako je to bila pametna odluka. Predaleko smo bili od ikakvog spašavanja da se išta dogodilo u noći pri silasku s ledene kosine. Natrag u logoru smo bili oko 23h dobrano umorni nakon četrnaestsatnog dana.
Ponedjeljak, 21.04. smo se probudili i laganim tempom uživali u logorskom životu. Dok smo “marendavali”, trebali smo donijeti neke odluke. InReach pokazuje da nova oluja dolazi u utorak popodne. Marinov i Tsvetanov let iz Vancouvera je u nedjelju 27.04. popodne, što znači da ako nas uhvati oluja i potraje dulje od prognozirane, pitanje je hoćemo li stići natrag na njihov let. Odlučismo igrati na sigurno i pozvati da nas avion pokupi u utorak 22.04. ujutro kako bismo stigli na vrijeme. Već smo skovali planove da ćemo onda malo okolnijim putem natrag u Vancouver, kako bismo vidjeli jednu od najljepših cesta na svijetu, Icefields Parkway, tristotinjak km dugu autocestu kroz kanadske Rockiese tj. ogromnu ledenjačku dolinu, okruženu ledenjacima, vapnenačkim, dramatičnim liticama, tirkizno plavim jezerima te beskonačnim žarko zelenim šumama. Priložit ću slike nekolicine isječaka s te ceste.
Taj ponedjeljak smo odlučili provesti poluaktivno. Marin je ostao u logoru zbog problema sa žuljevima, dok smo Tsvetan i ja krenuli ka obližnjem “brežuljku”, popeti greben, testirati padinu i ako je sve ok, odskijati nazad u logor. Nakon što smo uočili nekoliko prirodnih lavina i sama činjenica da je bilo dosta snijega uz olujni vjetar, nije zvučalo obećavajuće, ali odlučismo pokušati. Pristup grebenu je izgledao odmah tu, međutim i nakon sat vremena još uvijek nismo krenuli ozbiljnije uzbrdo. Okrenemo se prema logoru, a kad ono, logor mala točkica daleko, daleko. Opet ista tema, percepcija i ogromni krajolici.
Međutim, prije nego smo i krenuli ozbiljnije uzbrdo, na nekih 25 stupnjeva nagiba, dok smo prtili uzbrdo, čitava padina je “propala” odnosno se slegla. Ne mogu reći da sam ekspert za lavine, ali sam podosta naučio otkad sam u Kanadi i takvo propadanje je majka svih crvenih svjetala kad se priča o procjeni rizika u lavinoznim područjima. Takav događaj na padinama od 35 stupnjeva bi značio ogromnu i duboku lavinu.
Vrlo brzo smo se okrenuli i odskijali natrag do logora na večeru i krenuli se pakirati za ujutro. No, našim avanturama nije bio kraj. Probudivši se tog 22.04., vremenska prognoza je pokazivala da oluja dolazi ranije od predviđenog. To bi značilo da se moramo spakirati što brže i da moramo pozvati avion što prije. Nisam širio osjećaj nesigurnosti, ali nisam bio smiren razmišljajući hoće li se avion uopće uspjeti probiti do nas. Ne zbog toga što bi nam se moglo dogoditi nešto loše, hrane imamo, goriva imamo, već što smo napravili poluplanove što i kako ćemo dalje, a mentalno smo spremni za tuš nakon deset dana.
Zvuk aviona mi je izmamio osmjeh na licu. Odlučeno je da ja idem prvi, sam, sa svojim stvarima, a da dvojica ostanu za drugi let s većinom društvene hrane u slučaju da se avion ne uspije probiti nazad. I naravno, to se i desilo. Ja sam se iskrcao natrag u civilizaciju i Sam je krenuo po njih. Međutim, već nakon pola sata se vratio natrag jer se nije mogao probiti kroz oblake.
Kasnije tog popodneva, kad su Marin i Tsvetan javili da je sve čisto oko njih, Sam je ponovno uzletio. Međutim, kad su oni već čuli motor aviona na horizontu, oblak se navukao na bazni logor. Sam je napravio nekoliko krugova i jednostavno se nije raščistilo i morao se vratiti natrag. Problem za pilota su oblaci sami po sebi, ali još veći problem je eventualno zatvaranje oblaka i opasnost od nemogućnosti povratka pa da pilot zajedno s avionom mora provesti nekoliko dana na glečeru.
Ništa dramatično, ali znajući da dolazi oluja i da sljedeća dva ili možda tri dana nema šanse da ih se skupi, osjećaj nemoći i neke krivnje su ipak prevladali. Ta krivnja je više manje samo nametnuta jer se osjećam odgovornim i želim da njima dvojici bude dobro pošto su došli s drugog kraja svijeta. Nismo mogli ništa drugačije napraviti i dali smo si dovoljno prostora i igrali na sigurno, ali ispalo je kako je ispalo. Ja sam spavao u nekakvoj istraživačkoj kolibi s najbližom trgovinom i restoranom u sat vremena udaljenom Haines Junctionu. Bogobojazno sam gledao prognoze i kretanje vremena te kad se može očekivati stabilno vrijeme. Čak sam se i krenuo opuštati i čitati knjige, u tolikoj želji da ne mislim na ono na što ne mogu utjecati.
Konačno u petak popodne 25.04. izgledalo je da postoji neka opcija da ih se pokuša pokupiti. Ukoliko se petak popodne ne uspije, subota je cijeli dan apsolutno stabilno. Problem je međutim bude li to u subotu ujutro, teoretski bi teško stigli na let u nedjelju popodne. Bližio se kraj dana petka i nisam htio smetati i “nabijati presing” pilotu u hangaru pa sam se držao svoje kolibe udaljene 200 metara od hangara. U petak oko 17h mi dolazi poruka da će Sam uzletiti i probati. Međutim, poučen iskustvom od utorka popodne, ne nadam se ničemu kako se ne bih ponovno razočarao.
I oko 18:45 u petak, slijeće avion s mojim kolegama. Davno mi nije bilo drago nekoga tako vidjeti (sorry Lorraine). Nismo imali vrimena ni za kakve razgovore, već brzo raspakiranje i pakiranje te u auto. Pozdrav s dragim domaćinima u hangaru i na put. Žuriti i malo spavati kako bismo stigli na avion. Dobrim smo tempom vozili tako da smo čak u Vancouveru imali vremena za tuš, pivo i pizzu. Odbacio sam prijatelje na aerodrom pred njima je dugi put nazad, a meni vožnja doma, sabirati osjećaje, misli i raspakirati svu opremu, očistiti, popraviti, popisati itd.
Zvučat će kao samohvala, ali u planiranju svega je napravljeno vrlo malo pogrešaka. Lokacija za slijetanje je bila dovoljno dobra da smo imali predivne poglede, opcije za skijanje na manjim brdima te opcije za popeti se na veće brdo. Možda smo malo prerano u sezoni bili, ali na to nismo mogli utjecati. Isto tako, za ovakve ekspedicije treba barem tjedan dana više zbog nestabilnog vremena i duge vožnje. Isto tako, bili smo vrlo prilagodljivi i opušteni oko naših ciljeva, bilo skijaških ili penjačkih i kako je planina zahtijevala, mi smo tako plesali. Kako je rekao netko od njih dvojice “samo da se dovezemo do gore i odletimo na glečer je vrijedno svega ovoga”. To stoji, s dragim prijateljima dijeliti nešto ovakvo je predivno i u suštini, to je glavna poanta svega.
Poznanica je prošle godine bila u slično vrijeme na sličnom području i oni su od trideset dana provedenih na ledenjacima, imali samo tri loša dana i nisu uopće prtili tijekom čitave ekspedicije. Ja sam imao malo manje od pola loših dana, Marin i Tsvetan malo više od pola loših dana i prtili smo svaki put kad smo išli nekud.
Jedno je sigurno, dogodine idemo opet. Prošla su sada skoro tri tjedna otkad smo se vratili, a još uvijek ne mogu prestati istraživati i raditi planove za područje na koje ćemo ciljati dogodine. Puno mi je sad jasnije kad se ljudi zaljube u ekspedicionizam. Svakako će biti opet NP Kluane, ali da promijenimo poglede, ciljat ćemo na neke druge objektive i s ovogodišnjim stečenim iskustvom biti “uspješniji”, što god uspješniji značilo nekome. U najgoru ruku, znam koja hrana bolje paše prijateljima, znam da su dvije boce whiskya premalo i da su jaja u prahu zakon!
PS. Zadnje dvije slike su slike područja na koja ćemo vjerojatno ciljati dogodine.
