Iako nas je novogodišnja kiša i magla omela u usponu na Subru, odlazak u Crnu goru iskoristili smo za prolazak za nas nepoznatom stazom, koja izuzetno podsjeća na Premužićevu. Ali, krenimo ispočetka.
Iz Splita, uz stajanje za opskrbu školjkama u Stonu, krenulo je u duhu izgradnje dobrih međuklupskih odnosa nas osmero Sonja, Veljko i Dragana iz HPD Mosora i Dušanka, Iris, Milano, Jasna i ja iz PK Splita. U Dubrovniku nam se pridružio i Orsat. Dom na Vrbanju, iznad Herceg Novoga, u podnožju Orijena je nakon ratnih razaranja djelomično obnovljen i u njemu su nas dočekali ljubazni domaćini.
Inače, taj dom u vlasništvu dubrovačkog planinarskog kluba je zidana katnica koja se još uvijek uređuje, a za smještaj i boravak su osposobljene 3 prostorije. Iako nas je s Novom godinom dočekala kiša, krenuli smo put Subrinog amfiteatra. Međutim pred sam ulazak u područje amfiteatra magla je postala toliko gusta da je najprihvatljivije riješenje bilo da se vratimo. Sutradan je prognoza bila malo bolja, pojavila se i naznaka sunčanog vremena i mi smo uz našeg prijatelja, vodiča Željka iz Herceg Novog otišli u Crkvice, mjesto na nekih 900 metara nadmorske visine na čijem se širem području nekada nalazio veliki austrijski logor. Od mjesta Crkvice, preko našeg cilja, Velog vrha (1277 m/nv), vodi ozidana staza vrlo slična Premužičevoj, koja prolazi područjem prekrasnih oštrih kukova sa mnogobrojnim jamama i špiljama. Na žalost sunce je pred vrhom zamjenila kiša što nas nije omelo u nakani uspona na vrh. Nastavili smo silazak po vrlo jakoj kiši i spustili smo se na cestu gdje smo trebali dočekati prijevoz, kao miševi, pokisli do gole kože. Nikakve kabanice ni navlačne hlače nisu bile od pomoći. Od slijevanja vode svima su bile natopljene i gojzerice, a temperatura je bila par stupnjeva iznad nule. Trebalo je razmislit što raditi da se ne ohladimo dok dođu po nas. Kako smo znali da se negdje u blizini nalazi kavana, odlučilo smo je potražit. Mene je cijelo vrijeme morila misao, što ćemo u kavani ako nema grijanja. Hodajući kroz tunel put kavane pomislila sam kako bi bilo dobro kad bi to bila obična „birtija“ u kojoj bi postojala najprimitivnija peć na drva. I čuda, kako nam se u zadnje vrijeme želje ostvaruju, u kavani koja je jedina kuća u okolici, nalazila se velika, željezna, ručno rađena peć, toliko užarena da se od nas, okupljenih oko nje dizala para iz naše mokre odjeće. A još čaj s jačom dozom ruma-neprocjenjivo. Vrijeme provedeno u našem domu kratili smo hranom i to tolikim izborom i količinom da bi čovjek pomislio da se nalazimo u luksuznom hotelu, od školjaka na razne načine, salate od hobotnice, riblje paštete, pečene ribe, piletine na lovački do raznih kolača i slatkiša i u skladu sa lokacijom, izuzetne Vasine torte uz koju nam je Dragana ispričala i legendu o Vasi i njegovoj punici. Nedjelja, dan određen za povratak osvanuo je sunčan i bijel. Sve je prekrio prekrasan suhi pršić i cijela je priroda postala kao iz bajke. Savršeno za šetnju prije povrataka.
Slike s izleta pogledajte u galeriji slika.
Anamarija Marović