Hvala prijatelju Ljubi,
što je u subotu pristao ići sa mnom na Konja iz Podgradine premda je vremenska prognoza bila loša. Što je i kad smo shvatili da po tako mokrom snijegu ne možemo doći do vrha nastavio hodati, pa barem do kuće na Pešinom vrilu, pa makar četveronoške.
Što je kad smo došli u kuću upalio vatru, dao mi vrući čaj i sušio moju odjeću na pečici dok sam ja sjedila u bivak sacku. Hvala mu, što kad je prva lavina udarila nedaleko od nas nije dao petama vjetra, možda zato jer se više od lavine prepao da ja krenem, onako bez odječe trčati za njim, a možda šta mi je stvarno povjerovao da kuća nije u lavinski opasnom području. Na drugu, manju lavinu čak nije više ni reagirao. Zahvalna sa mu što je svaki put kad bi upao u snjeg do …., hm, samo psovao, ali ne na mene i što nije smatrao da je neprimjereno da žena psuje. Hvala mu šta mu nije smetalo kad propadne kroz snijeg upadne u potok, već je samo konstatirao da između ove ture i plivanja u jezeru postoji nekih 30 posto razlike (ne, ne znam odakle mu baš taj postotak). Što nije izgubio živce kad nas je bosanska policija pretresala i što je strpljivo čekao ispred vrata dok me policajka svlačila do gola. I na kraju, zahvaljujem mu što je sve moje, u području Ničije zemlje izgubljene dokumente, na kraju pronašao u svom džepu.
Zahvaljujem mu, iako znam da je ovo bila kompenzacija za sve one sadističke ture biciklom na koje je on mene nagovorio.
Evo i par slika.
Anamaria Marović