Breithorn (4164 m)
Željko Bockovac je u auto utrpao nas 4 optimista i poveo nas u Zermatt, Švicarska s ciljem uspona na Breithorn (4164 m). Navodno je to trebao biti godišnji odmor. Nakon 6 dana u Zermattu i 2 dana vožnje, zaključili smo da smo zapravo bili na godišnjem umoru.
Noć prva:
Vozili se cijelu noć preko Slovenije i Italije i stigli u Švicarsku Dana Prvog oko 9 h. Toni i Bocko su vozili, dok smo Anamaria, Iris i ja plandovale na stražnjem sjedalu. Bocko nam je obećao u Zermattu lijepo vrijeme i temperture kao u Splitu. Tamo je bilo jako hladno i kišovito pa smo bili vrlo nezadovoljni neispunjenim obećanjem. Naknadno smo saznali da je i u Splitu bilo hladno i kišovito tih dana pa smo mu oprostili.
Dan prvi:
Odmaranje od naporne noćne vožnje. Šetuckanje po Zermattu. Ispijanje kave od 25 kn. Oblačenje višestrukih slojeva odjeće. Smrzavanje na vjetrovitih 6-7 stupnjeva. Matterhorn se od oblaka nije vidio, iako je Bocko tvrdio da mora bit tamo negdje u smjeru koji je pokazivao rukom. Prva noć u šatorima.
Dan drugi:
Aklimatizacijska tura od Zermatta (1600 m) na Schwarzee Paradise ispod Matterhorna (2583 m) i natrag u Zermatt preko Furgga. Gotovo cijelim putem padao je snijeg. Odmah na početku prikrpio nam se Chiu iz Hong-Konga, koji je došao sam u Zermatt i baš mu je bilo drago da je našao neke planinarske partnere. To mu je bilo prvi put u životu da vidi kako pada snijeg. Njegova srčanost nadilazila je manjak snježnog iskustva – taj dan je, naime, namjeravao ići na skijanje prvi put u životu, i to pravo na Klein Matterhorn (3825 m), gdje bi iznajmio opremu. To mu nije uspjelo jer je taj dan zbog oblaka skijalište gore bilo zatvoreno. Stoga se počeo raspitivati o usponu na Breithorn s nama pa smo ga teškom mukom uvjerili da za to nema ni opreme ni kondicije. I tako smo mi s pričljivim Kinezom bazali po snijegu cijeli dan, a na pola aklimatizacijske ture odmarali smo se u kućici od zatvorene žičare, koja je prigodno bila otvorena i u kojoj su prigodno bile smještene dvije grijalice, mikrovalna, računalo, posuđe, itd. To je bila uistinu lijepa švicarska gesta. Zbog oblaka i dalje nismo vidjeli Matterhorn.
Dan treći:
Žičarom na Trockener Stegg (2939 m) i otamo bazanje po snijegu na Rifugio Theodulo (3301 m) pa još jedna mikro-aklimatizacijska tura do Testa Grigia (3480 m). Prvi dan ljeta proveli smo tako na dubokom snijegu. Cijelim putem pratila nas je gusta naoblaka pa tako ni dalje nismo vidjeli Matterhorn; zaključili smo da ne postoji.
Dan četvrti
Ustajanje u 4 ujutro i hodanje od od Theodul Passa na vrh Breithorn (4164 m). Hodanje po ravnom ili skoro ravnom terenu na toj nadmorskoj visini nije baš neki problem, ali na velikoj uzbrdici noge odbijaju poslušnost. Nije mi se činilo da sam umorna, a opet je svaki korak bio naporan i popraćen pitanjem šta je meni ovo trebalo. Mogla sam u Splitu uživat u tjednu punom praznika i pit jeftinu kavu u Žbirca, a umjesto toga ja tlačim svoje jadno tijelo na nekim suludim nadmorskim visinama u području vječnog snijega. Tješilo me jedino to što je taj dan bio posve bezoblačan (odnosno, bez oblaka na visinama iznad 3000 m) pa smo napokon ugledali Matterhorn u svoj njegovoj ljepoti. Talijani ga ne zovu Matterorn nego Cervino, saznali smo dan ranije u planinarskom domu Teodulo, koji se nalazi na području Italije. Anamaria je od pogleda na Matterhorn postala hipersenzibilna i dobila neutaživu želju da se na njega popenje. Budući je Bocko na Matterhornu već bio, a ostali u grupi nisu bili zainteresirani za otpratiti predsjednicu na vrh Matterhorna,
Anamaria se teška srca pomirila s činjenicom da će u Zermatt morati doći opet s nekom motiviranijom ekipom. Sjetili smo se onog ambicioznog Kineza od nedjelje, ali nažalost nismo imali njegov broj telefona da ga pozovemo da ode gore s Anamarijom. Nakon uspješnog vrhiranja spustili smo se na Mali Matterhorn, popili preskupu kavu i vratili se najprije u dom na Theodul Pass pa se spustili na Trockener Stegg i žičaru. Dok smo se spuštali s vrha, prema nama su se počele kretati brojne komercijalne naveze praćene vodičima koji klijente ubace u prvu žičaru u 8:30, izbace na Klein Matterhorn i onda ih odvlače na Breithorn po suncu i mekom snijegu. Cijena takve komercijalne ture je oko 1000 kn, a potrebno je najmanje 4 planinara u grupi da bi vas se gospoda švicarski vodiči udostojili tako otpratiti na Breithorn. Švicarski vodiči su mrki, preplanuli i nikoga putom ne pozdravljaju. Ali su nas zato veselo pozdravljali njihovi klijenti. Navečer odmaranje u kampu i priprema za sljedeću dvodnevnu turu na planinarski dom Monte Rosa. Ideja da se ponovo s preteškim ruksakom negdje uputim nije mi bila posve privlačna, ali je ostatak ekipe odlučio da se ide pa mi se nekako učinilo interesantnije poć s njima nego sama gluvarit u Zermattu sljedeća dva dana.
Dan peti:
Vlakom smo iz Zermatta otišli na Rotenboden (2819 m) pa se otamo spustili na prvi ledenjak, (Gornergletcher) pa onda na drugi ledenjak (Grenzgletcher) i dovukli do novog planinarskog doma na Monte Rosa. A taj planinarski dom je pravo čudo zemaljsko: po cijelom domu je tepih i u domu se hoda u originalnim Crocs cipelama koje imaju ukrase u obliku grba švicarskog alpinističkog kluba; dom je obložen solarnim kolektorima; blagovaonica je ogromna i polukružnog oblika tako da se fino može pratiti kretanje ledenjaka i zalazak sunca; sve je besprijekorno čisto i uredno, i naravno poprilično skupo. Samo nam nije bilo jasno kako su cijene iste tu, gdje sve dolazi helikopterom, i u Zermattu. Dobili smo prelijepu sobu iako nismo imali rezervaciju i proveli u tom lijepom domu jednu besanu noć koju smo ujutro zaključili dugom raspravom o tome tko hrče. (Svak za sebe kaže da ne hrče. Ne znam onda kako je moguće da nas je više čulo hrkanje. Valjda smo od umora imali kolektivne slušne halucinacije.)
Dan šesti:
Ujutro se razvlačili po domu i oko 9 uputili natrag. Inače, za one koji žele uživati u doručku koji stoji stotinjak kuna, to je moguće u 2 i u 7 ujutro; domari su se mudro dosjetili da mogu zaraditi i na planinarima koji u 2 ujutro iz tog doma kreću na duge ture na Monte Rosu ili Lyskam. Kako smo vidjeli dan ranije da osim nas nitko po ledenjaku ne koristi dereze (a kraj nas su prošli desetci ljudi željni noćenja na Monte Rosa Hutte), u povratku ih ni mi nismo stavljali. One ledenjačke pukotine izgledale su nekako manje, a i sam ledenjak nekako pitomije tijekom povratka. U Zermatt smo se nekako dovukli u rano poslijepodne i proslavili navečer naše lijepe planinarske trenutke na špici Zermatta u baru Smeđa krava. Hodamo Zermattom, gledamo sve te lijepe apartmane i hotele, i pitamo se gdje li žive Cermatanci. Malo nam je nekako žao što se moramo spakirati i završiti švicarsku avanturu.
Dan sedmi:
Vožnja kući. Kupnja u Italiji. Prejedanje i nalijevanje kavom na hrvatskim pumpama gdje nam se odjednom sve učinilo tako jeftino. Skupu kavu, nažalost, još nismo uspjeli pospremiti u bespuća zaborava.Zove Bockova mama i pita kako nam je bilo. „Teško“, rekoh, „mislim da me tvoj sin pokušava ubit.
“Dok se vozimo kroz Dugopolje planiramo Zermatt party za pet dana na kojem ćemo gledat slike i prisjetit se cermatskih avantura. Napore i muke smo već zaboravili i ispitujemo Bocka gdje će nas odvesti sljedećom prilikom. On ima puno ideja. Kad smo preživjeli ovaj put, valjda ćemo i sljedeći.
Slike s Breithorna pogledajte u galeriji slika.