U programu jesenske planinarske škole ambiciozno smo isplanirali da će jama koju ćemo posjetiti nakon predavanja iz speleologije biti Krjava na Biokovu. Kad smo krenuli prvi put na Krjavu, prognoza je bila polukišna. Nakon sat vremena hoda je uistinu i počela padati kiša, što je školarcima poslužilo da vježbaju izradu bivaka u prirodi.
Sat vremena bivakiranja i svima je dosadilo čekati da prestane kiša pa smo se spustili u Makarsku na kavu, uz dogovor da ćemo se vratiti na Krjavu nakon završetka škole. I završila škola, a mi nikako se dočepat Krjave jer je ova jesen bila onako poprilično kišna, reklo bi se. Iz tjedna u tjedan smo najavljivali Krjavu pa otkazivali kad bi oko četvrtka kratkotrajna prognoza zacementirala naš optimizam da će se vrijeme ipak možda popraviti i posušiti one kapljice kiše na dugoročnoj prognozi. Napokon jedne subote, nakon kišnog petka, ponovo smo odlučili najaviti Krjavu. Doduše, Ante nas je ljubazno zamolio da Bocko i ja više ne planiramo Krjavu jer svaki put kad je najavimo padne kiša za vikend.
Nakon kavice u Makarskoj, korak po korak uputili smo se uzbrdo iz Velikoga Brda prema sajlama koje vode do Krjave. Kad čovjek dođe ispod tih stjenurina kroz koje su provučene sajle, ne može ni zamisliti da bi se čovjek mogao popeti gore negdje do nekih stabala visoko u gredi gdje Bocko pokazuje da je jama. A onda počinju sajle, jedna po jedna, nikad kraja. Strme stijene, velika visina, dobro da smo bili u oblaku većinu vremena da nam školarcima srce ne otkaže od uzbuđenja.
U Krjavi su na prvoj vertikali postavljene metalne skale koje su fiksirane samo na ulazu u jamu pa smo se spuštali tako da nas je Bocko osiguravao na užetu. Kad smo se svi spustili krenuli smo istraživati prostranstva Krjave, koja ima jednu ogromnu dvoranu, veliku kao nešto jako veliko – sad mi ništa baš ne pada na pamet za usporedbu. Onako, tipa, kao pola rive u Splitu, tako nešto. I ima jako visok strop. Iz te velike dvorane ušli smo u jednu manju, promatrali sige, onda se spustili još do kraja velike dvorane gdje ima jezerce. Dalje nismo išli jer sljedeće vertikale nemaju skale. Usput smo naišli na dva brata šišmiša koji su skroz slatki s onim kandžicama s kojima se drže za stijenu i vise, i spavaju, i ne obadaju nas. Vrijedi napomenuti da nam je u jami izuzetno dobro poslužila vrhunska lampa, čiji je vlasnik i kojom nam je put svijetlio – Njegova Svitlost Ljubo.
Dok smo se izvukli nazad preko onih metalnih skala prošlo je poprilično vremena pa na izlasku nismo puno plandovali i uživali u pogledu na Makarsku koja se taman ukazala nakon što je vjetar malo otpuhao oblak, već smo se odmah počeli spuštati prema autima.
Dolazak do Krjave je malo zafrkan jer put do nje nije baš dobro markiran, a ni te sajle nisu baš bezazlene. Zato, ako se netko namjerava upustiti u ovu avanturu, nužno je za to potražiti dobroga lokalnoga vodiča iz Makarske. A mi smo se nakon finog izleta uz našeg vrhunskog vodiča Bocka omastili kolačima na rivi u Makarskoj.
Slike možete vidjeti u galeriji slika!
Livia