Mnoge početke činimo u ranim godinama, pa tako i otkrivanje planinskih tajni. No ja sam taj korak napravila malo kasnije, kad sam već odavno gazila šestim desetljećem života. Ma hodila sam ja ponekad planinskim stazama, nije da nisam, ali sve je to bilo onako, izletnički – lagana šetnja, gotovo penzionerska,
uz vrlo malo fizičkog napora, tek da se kaže kako sam bila u prirodi. OK, dobro je i to, ali uvijek sam znala da to nije ono pravo, jer željela sam otkriti i ono što mi je bilo skriveno, a tamo su me trebali povesti samo iskusni znalci.
I onda, u prijelomnom trenutku života, kad sam se željela izvući iz jedne krize, sjetila sam se moje davnašnje želje – druženje sa savršenom majkom prirodom. Tu se duša odmara i mijenja cjelokupan pogled na život. Ranojutarnje ustajanje nije mi prijalo, mrzovoljna sam i najradije bih sve poslala k vragu. Roje se pitanja: hoću li ja to moći, hoću li biti najsporija, što ako budem morala odustati? Ali suprug je bio uporan, hrabrio me, pripremio mi cijelu prtljagu za taj prvi izlet, prvi korak ka mom usponu na planinske vrhove.
Okupljanje grupe na autobusnom kolodvoru već me malo ohrabrilo, vidjela sam sasvim normalne ljude, ipak nisu svi Stipe Božić. Bilo ih je dosta i mojih godina…uh sad mi je lakše, ipak nisam najstarija. Dobra atmosfera, dobra suputnica Daniela, čak sam srela i poznanike. Nije loše za početak.
U našem busu vodič je Ante, simpatičan planinar, koji nas je srcem i dušom obasipao informacijama. Ponešto sam zapisivala, ostalo pokušala upiti očima i srcem.
Prva stanka – izvor rijeke Čikole. I odmah Antino razočarenje – nestala je ona silina vode koju nam je želio pokazati. Zbog slabih kiša u zadnje vrijeme izvor se pretvorio u plitko jezerce, a čarobni vodopad pored stare mlinice nije imao ni kap vode. No i pored toga, meni se izvor svidio. Čak smo preko brane prešli na drugu stranu jezerca i došli do samog izvora u brdu. Po okolnim granama drveća visjele su ‘krpe’ od isušenih trava, mulja, ostaci koji su pokazivali dokle se digne nivo rijeke kad je u svoj svojoj snazi. Naoko ružno, ali ipak impresivno. Voda je ono što poštivam, njenu snagu, moć, ljepotu i ponekad okrutnost. Da nije rijeke, sam okoliš bio bi bez onog finog začina, koji sliku čini kompletnom. Rijetki tragovi snijega podsjetili su nas da je srce kalendarske zime, ali ništa drugo nije ukazivalo na to.
Sljedeća stanica: Otavice, selo odrastanja velikog Ivana Meštrovića, poznato po lijepom mauzoleju njegovoj obitelji na Paraćevoj glavici. Puno sam slušala o tome, par dana prije izleta u Galeriji Meštrović gledala film o umjetnikovom životu i evo me sad na licu mjesta. Lijepo. Zaposlenima u muzeju je bilo malko rano da dođu i otvore nam crkvu Presvetog Otkupitelja, pa kako smo mogli i pomisliti da bi se netko potrudio zbog grupice od 80 ljudi? Naša posla. No i ovako je bilo lijepo prošetati oko memorijalnog spomenika kulture, koji u sebi krije ostatke našeg velikana. Alejom borova i čempresa stepenice nas vraćaju u Petrovo polje, koje presijeca Čikola, čineći okolno tlo močvarnim. Most na njoj izgradio je sam Meštrović, kako bi seljani imali pristup Paraćevoj glavici. Cijelo polje grli Svilaja, kao ogrlica ovog lijepog kraja.
Ekipa nastavlja put ka Drnišu, s kojim sam se susretala samo u prolazu. Eto dobre prilike pogledati kanjon Čikole iz druge perspektive, iz okrilja Gradine. Ante je povukao paralelu ovog kanjona sa čuvenim Grand Canyonom rijeke Kolorado. Kako Grand Canyon nisam vidjela, a sumnjam da će mi se ta prilika pružiti, vjerovat ću Anti na riječ da je i ovaj naš, Canyon Chikole jednako impresivan. Zaista, pogled sa utvrde zaustavlja dah, kao da mala gusjenica vijuga između nogu divovskih brina. Koja je to snaga i upornost vode koja sebi nađe put i u najsurovijim predjelima. Stojim i ne vjerujem očima. S druge strane gorostasa izvila se ova naša Gradina, na rubu Petrovog polja, nekad u vlasništvu bogatih Nelipića. Sad su to samo ostaci, kamen je tijekom vremena raznesen kojekuda, i pomalo tužno priča legendu o nekim starim vremenima, kad je bila oličenje moći. Svakako smo napravili čuvenu fotku kanjona kroz prozor utvrde, Ante nam ne bi oprostio da smo to preskočili. Nevoljko napuštamo ovo mjesto, nastavljamo nizbrdo. Ostatak minareta kao trag turske vladavine, Meštrovićeva skulptura ‘majka s djetetom’, crkva Gospa od Ružarija, pravoslavna crkva Uspenija Bogorodice, pjaca, pa još jedno djelo majstora ‘vrelo života’, samo ovaj put bez kapi vode, pogled na dotjeran gradski park … sve po sistemu ‘uzbrdo-nizbrdo’, što mi baš i nije drago. Na trgu ugodan kafić pruža okrjepu, kava, čaj, kako komu… čašicu razgovora, i onda silazak do busa koji nas vodi dalje.
Sljedeća postaja je vidikovac s kojeg se pruža divan pogled na Visovačko jezero, koje se kočoperi u svoj svojoj dužini i ljepoti, sa otočićem Visovac po sredini. Sve sam vidjela nekoliko mjeseci ranije, ali iz druge pozicije i otok obišla s grupom predvođenom stručnim vodičem. Sad je pogled s visine dao jednu drukčiju dimenziju, spektakularniju. Ugođaj uz jezero je protekao pod budnom okom Petra Svačića, hrvatskog kralja, kojeg je u bronci ovjekovječio kipar Kažimir Hraste. Na ovom mjestu, u svom rodnom kraju, sa mačem i štitom u rukama, gleda svoju Krku i priča namjernicima povijest hrvatskog naroda i borbu protiv ugarske vojske. Šaljemo mu pozdrav i bježeći od bure koja ovom mjestu daje mistični oreol, nastavljamo dalje.
Sve su dosad bile vožnje busom i kraće stanke s laganim šetnjicama. E, sad je došlo vrijeme za malo žešće hodanje, da vidimo kako ćemo izdržati taj napor. Nekima je to lako, ali meni prvi veći ispit. Iskrcaj u selu Ključ, stvari u ruke, tj. na leđa, malo dobre volje, širok osmjeh na lice … i ajmo! Daniela je veselo poskakivala tješeći me kako je sve prava sitnica, pa sam se silno trudila vjerovati joj. Put je u početku ugodan, makadamski, i vozila njime mogu nesmetano proći. Sve lagana nizbrdica do podnožja Ključice, veličanstvene utvrde, još jedne iz niza Nelipićevog bogatstva, koja se popela na visoke stijene, nebu pod oblake. Ma kako su je gore uspjeli izgraditi u onom davnom 14.stoljeću, kako su silno kamenje doteglili na tu visoku strminu? Grupa je krenula uzbrdo, da se na licu mjesta uvjeri u njenu ljepotu, a svakako ćemo u njenom okrilju napravimo pauzu za ručak. Neki se nisu ni penjali već ostali u podnožju, ali moja urođena znatiželja nije htjela propustiti priliku. Malo po malo, nastojeći ne osramotiti se (bilo je i djece u grupi), uspješno sam svladala strmi uspon, i nisam požalila. Pogled odozgo je veličanstven. Sve sura brda naokolo, jedva koji grm raste na toj goleti, a ona majušna Čikolica i ovdje vijuga svojim skromnim tokom među divovima. Eto ta voda nam je primjer kako je upornost dobra osobina. Unutrašnjost utvrde, iako poprilično razorena, ipak je zadržala priču iz davnih vremena, kojoj se treba prepustiti i osjetiti kako nas nosi u doba tajni. Nikad ne gledam ovakva mjesta kao hrpu kamenja, kao neki, uvijek nastojim otkriti tajnu urezanu u ostatke, jer nekad je ovdje bujao život, koji nam je sve ovo ostavio u nasljeđe. Ručak iz ruksaka je pomogao da skupimo snagu i krenemo u vrtoglavo spuštanje nazad u podnožje. Ovo mi se činilo još težim, jer krivi korak i odoh dolje na nos. Sreća, sve je dobro prošlo i dohvatila sam se sigurnosti makadamske staze. Naša Čikola nam je i dalje bila orijentir, njen tok kroz nizinu nam daje ugodu lagane šetnje. Gledam gola stabla naokolo i javlja se želja da ova mjesta pohodim i u neko drugo godišnje doba, kad sve nabuja i poprimiti živahne boje. Valjda će biti i takva prigoda. Rijeka je već šira, sporija, u pitomoj dolini i ona dobiva na eleganciji. Idemo prema njenom kraju, a svaki put kad se okrenem i dalje vidim nju, ponosnu Ključicu, kako nam maše iz daljine. Jedva se razaznaje, boje stopljene sa sivilom stijena gotovo do neprepoznatljivosti, što je sigurno i bila namjera njenih graditelja, ali izdajničko sunce je otkriva i baca jednu zraku na sačuvane zidine. Gledam je, a i ona nas budnim okom ispraća, čekajući strpljivo na svojim stijenama do sljedećeg susreta. Kao što su nekad djevojke čekale svoje vitezove da se vrata iz rata, ili majke umorne sinove da ih prigrle. Rijeka se tromo valja uz nas, u svojoj zelenoj boji, uz gole grane još uspavanog drveća, uz povremeni pjev ptica ornitološkog rezervata, pa i sami usporavamo hod. Prelazimo s desne na lijevu obalu preko željeznog mosta. Kratko zadržavanje i fotkanje na mostu, pa nastavak dalje. Očekuje nas jezero Torak, kao lopta zaustavljena usred livade, gotovo pravilan vodeni krug šestarom iscrtan. U zadnje vrijeme i nije bilo obilnih kiša pa se nivo vode dosta spustio, ali sigurno u kišnom periodu jezero izgleda puno bogatije. Ovako se doimalo uspavano u beživotnom zimskom okolišu. Nisam čula baš cvrkut ptica, vjerojatno su nezadovoljne pobjegle pred našom grajom. No naslućujem da nas iz prikrajka promatraju, čekajući da im vratimo spokoj.
Još jedan kraći odmor, i tu završava lagani dio šetnje uz Čikolu. Predstoji nam uspon do sela Goriš, gdje nas čeka bus. Da, bilo je to lako reći, ali malo teže ostvariti. Nisam se htjela obrukati pa sam hrabro grabila u prvim redovima, ali iskreno, nije mi bilo lako. Već se nakupilo podosta umora, a uspon se otegao u nedogled. Gledajući djecu koja su lagano poskakivala preda mnom, šutjela sam i uporno grabila uzbrdo. Konačno se selo ukazalo, nakon više od 30 minuta pentranja. I već kad sam pomislila dovući se do busa i svaliti na sjedalo, Ita je predložila da odemo do vidikovca, samo100 m preko livade. Kaže: isplati se. Svakako idem, takav prizor ne propuštam ni za živu glavu, taman puzala. Itekako je vrijedilo! Ispod nas se tromo valja Čikola u svoj ljepoti i širini korita koje se raskomotilo u ravnici, s desne strane kroz granje se nazire Torak, a nalijevo, u daljini, sutok Čikole i njene starije sestre, veličanstvene Krke. U smiraj dana, kad su prizori postali magličasti i pomalo tajanstveni, slika se činila čarobna. Ovdje se zaborave umorne noge, sve ovozemaljsko postane izlišno, jednostavno stojite i gledate. Sami vi i voda. Noć polako grli prizor ispred nas, navlače se plavičaste nijanse okolo.
Vrijeme je krenuti dalje. Još nije kraj našeg puta, još jedan biser nas željno čeka. U smiraju dana Skradin se još više zavukao u svoje skrovište i samo ga uporni mogu naći. Gledala sam ga prije nekoliko mjeseci, sad mu ponovno idem u posjetu, valjda će mi se obradovati koliko i ja njemu. I ovdje nas privlači utvrda, još jedna u današnjem pohodu, ali ovaj put to je Turina, tvrđava bana Pavla Šubića Bribirskog, koja nadvisuje grad, i zove vas da bacite pogled naokolo. Našla sam zadnje atome snage i uspela se gore, još jednom pozdraviti sa ovim skrivenim gradom. Za razliku od ljetne gužve, sad su bili rijetki prolaznici, a i oni s mrakom hrlili kućama. Topli čaj u kafiću na trgu svakako će me osvježiti, dati snagu da još jednom prošećem uvalom Rokovača i fotkam je za uspomenu. Nigdje turista, niti zalutalih, samo obitelj labudova prilazi obali i očekuje koji zalogaj. Skradin nas je dostojno ispratio na kraju našeg pohoda, i onda smo zaplovili auto-putem prema svojim domovima. Do nekog sljedećeg, lijepog putovanja.
Eto, prođe moje vatreno krštenje. Osim natečenih nogu, što će proći već sutradan, dobila sam jedno lijepo iskustvo i poznanstvo s dragim ljudima, zaljubljenicima u prirodne ljepote.
Napisala: Slavica Dobrota