Često smo dizali pogled prema surim stijenama nad Cetinom i sa strahopoštovanjem gledali te moćne vladare ni na nebu ni na zemlji. Nadvijaju se nad nama i prijete svojom snagom, kao da će nas pogaziti, a opet daju sigurnost u zaštitničkom zagrljaju. Omiška Dinara, tako gorostasna, ustvari je nevelika planina, duga oko 16 km, visine nešto preko 800m, nekako se uglavila među mnogo veće Biokovo na istoku i Mosor na sjevernoj strani. Sa zapada je opasuje Cetina, koja tvori obruč s plavom morskom crtom na jugu.
Uspon iznad Mimica
Naš susret sa ovom dalmatinskom ljepoticom je počeo dolaskom autobusa u Mimice. Dočekalo nas je sunčan dan krajem veljače, koji je nagovještavao dobar provod. Mimice sam poznavala samo u onom uskom primorskom dijelu, gdje sam nekad ljetovala, ali gornji dio sela sada sam prvi put vidjela.
Na samom početku pozdravlja nas ‘ptica ljubavi’, kameni dar umjetnika iz kiparske kolonije, a nakon nje slijede i drugi isklesani kipovi na putu do crkve. Ne znam imena autora, ali djeluju privlačno i originalno. Volim kamen i sve od njega, kamen je vječan i topao u svojoj hladnoći. Zastajemo na trenutak, obavezno fotografiramo i još koji metar pa napuštamo selo. Staza se sužava, mi se polako uspinjemo i uranjamo u našu kršku ljepoticu. Prošli smo onaj zeleniji pojas, sve manje je trave. Poneko drvo, uglavnom makija, sve ih je manje oko nas, i sve naokolo postaje sivo, na suncu skoro pa biserno bijelo. Osvrćem se pažljivo da se ne sunovratim niz strminu, a ono vidik da ne može bit ljepši. Modrina mora, u daljini otoci. U početku gledam Brač, lijepo se vide naselja uz obalu, a što se više penjem to se širi vidik sve dalje i dalje. Lagana izmaglica pomalo kvari savršen vidik, ali ne smijemo se potužiti na vrijeme, odlično je za ovakav pothvat.
Ljepota kamena
Sa sve većim usponom i stijene poprimaju sve čudnije oblike, čini se kako svaka izgleda kao umjetnička skulptura. Pokušala sam ih raspoznavati, pa sam vidjela glave pojedinih životinja, ptica, geometrijske likove. Udubljene jame po kojima je vrijeme iscrtalo i obojalo umjetnička djela, erozije napravile šarolike strije po tlu. No nisu sve stijene baš živopisne i bezazlene. Na toj strmini, pod utjecajem svakakvih vremenskih uvjeta, dolazilo je do odrona, vidi se kako su se stijene obrušavale i nehotice se nameće pitanje može li se takav nemio trenutak dogoditi upravo sada, pred nama i nad nama. Nitko to nije glasno izrekao, ali vjerujem da su se mnogi zapitali. Čudna igra je zaplela dvije gromade na rubu litice, gdje su se zaustavile i zaglavile u svom padu, pa sad tako stoje pred našim očima. Mogli smo im se diviti, ipak su bile dovoljno daleko da ne osjetimo opasnost od njih. Poneki bor i ovdje nalazi uvjete za život, u komadiću šture zemlje zatečene u udubini među stijenama. Djeluje da će ga prva kiša odnijeti nizbrdo, ali ipak on odolijeva mnogo, mnogo duže. Žilave su ovdje biljke, veliki borci u borbi za opstanak. Snaga me sve više napušta, željno išćekujem dolazak na vrh. Nažalost nemam štapove, to mi je velika greška, sreća da je Rade u blizini pa mi pomaže kod većih uspona. Drago mi je što su stariji planinari solidarni i pomažu ovakvim početnicima kao ja. Još mnogo treba dok naučim tajne penjanja i steknem solidnu kondiciju. Ovaj uspon mi je težak, na rubu sam snaga. Jednoj planinarki je bilo slabo, pa su joj iskusne kolege pomogle da se oporavi. Sve je dobro okončano.
Na Mimičkoj ploči
I konačno, željno iščekivani vrh! Na visini smo preko 600m, nakon nešto više od 2 sata uspona. Napravit ćemo pauzu da se malo okrijepimo, marendamo, prikupimo novu snagu. Ali pogled sa vrha ne dozvoljava da previše mislimo na umor, pogled na ljepotu našeg Jadrana na južnoj, i planinskih lanaca koji su se ukazali na sjevernoj strani bio je ravan ushitu malog djeteta. Čarobno! I baš kad sam naumila sjesti i posvetiti se analizi okoliša, nastupa Matko, alfa i omega dinarskog podneblja. Bez greške nam je prezentirao sve detalje planinskih masiva, sela i zaselaka, s puno zanimljivih priča iz povijesti ovog naroda. Svako prezime nam je pomenuo, odakle potječu, koliko žitelja još ima. Divno, ja ne poznam ni cijelu svoju obitelj, a on je živa enciklopedija ovog kraja. Pokazuje nam selo Svinišće sa zaseocima: Podašpilje, Tavre, Orline (ili Orlice), Mušići … u daljini gledam crkvu, pored nje škola, zadružni dom. U školi je smještena belgijska tvornica ‘Marconi 94’, gdje se ručno izrađuju ružice od marcipana. Belgijanci redovno isplaćuju plaće, iako su poprilično male. Ali ljudi barem znaju da će je na vrijeme primiti, pa i to nešto znači u ovim vremenima.
Matko nam pokazuje planine naokolo: Mosor, Kamešnica, Tušnica, Zavelim, nedaleko je i najviši vrh Omiške Dinare, Kula, visok 864m. Tu negdje je i Imber. U dubini ispod nas vijuga krška ljepotica Cetina.
A u daljini se vidi Bosna. Odmah me nešto ugrije oko srca. Tu je negdje, nije daleko …
Prijevoj na kojem stojimo veličanstven je po još jednoj stvari – na njemu je podignuta ploča, tzv. Mimička ploča, kao spomen ljudima koji su ovdje došli na svom pohodu ka moru, današnjim Mimicama. Na njoj stoji: ‘Mimičkoj ženi i težaku koji su poklonili život ovom kršu na domaku mora. Uz tristotu obljetnicu (1672-1972)’
Je li godina sasvim točno upisana – nije sigurno, Matko nam je podrobno objašnjavao povijest, ali ja ovdje iznosim samo ono što sam pročitala.
Orline – konoba ‘Kremenko’
Negdje na sjeveroistoku, u dolini ispod nas, nazire se naš sljedeći cilj – zaselak Orline, i poznata konoba Kremenko. Odavno sam je željela posjetiti, ali dosadašnje potrage završile su bezuspješno. Evo mi dobre prilike. No nije jednostavno doći do nje. Kako je uspon bio težak, i spuštanje je gotovo isto takvo. Sreća da mi je jedna planinarka dala svoj štap, pa mi je ostatak puta bio puuuno olakšan. Još jednom joj zahvaljujem i ovim putem, nažalost zaboravila sam joj ime. Ipak, spuštanje je trajalo kraće, nakon 1,5 sat stigli smo do sela. Iako iscrpljena, našla sam snage da obiđem Orline i do detalja osmotrim ‘Kremenka’. Izvana ništa posebno, nije me se dojmilo, ali iznutra konoba je kao iz crtića, sve u duhu prapovijesti. Vlasnik je godinama izrađivao predmete od drveta, ne od kamena kao u originalnoj priči, ali i ovako je odlično. Tu je i poznato Kremenkovo vozilo, zatim stolovi i stolice, čak su i držati za papir u wc-u izrezbareni od drveta. Zanimljivo, dječje razigrano.
Još jedan uspon, prema crkvi sv. Vida
Opet kraći odmor, ručak iz ruksaka, i nastavak pohoda. Lagana šetnja kroz sela: Orline, Tafre … stare napuštene kuće, pribijene uz same stijene, koje ih pridržavaju i zamjenjuju sjeverni zid kuće. Neobično, pomalo surovo. Nikad ne bih mogla ovdje boraviti, čini se kao da bi se stijena svaki čas srušila na krov i na glavu. Iako podignuti nedaleko od primorskih gradova, ipak su ovi zaseoci gotovo pa napušteni. Kroz polu prohodna i polu obrađena polja (poneki vinogradi i maslinici), provukli smo se do našeg ponovnog uspona po Omiškoj Dinari. Ovaj put prilazimo joj sa sjeverne strane, i opet se uspinjemo na visinu preko 600m. Vodi nas Matko, ove putove on poznaje kao svoj džep. Uska kozja staza dosta je teška, zadnjim atomima snage činim korake. Sad je tu i Ante, koji kao vodič mora pratiti začelje kolone, i umnogome mi pomaže. Povremeno pravimo pauze, ali ne smijemo dugo, jer će biti teško nastaviti.
Od prijevoja ka moru
Konačno ugledasmo vrh na visini od 639 m, tu stoji crkvica sv. Vida, koja potječe iz 13.-14.stoljeća. I ovaj uspon je trajao potpuno isto vrijeme kao i onaj jutrošnji – nešto preko 2 sata, što me iznenadilo, obzirom na dotad već akumulirani umor. Znači snaga volje je pobijedila slabu kondiciju! Ante je bio zadovoljan, pohvalio me uz napomenu da je staza zaista vrlo zahtjevna. Čim sam se dohvatila ravnine na prijevoju, odmah mi je bilo lakše, pa sam sa zanimanjem fotkala crkvicu i ekipu koja odmara na suncu. Ipak lagana bura se osjetila, pa smo morali obući duge rukave, najgore ako se ovakvi zagrijani i znojni rashladimo. Opet puca pogled na naše lijepo more, otoke u daljini, na Lokvu Rogoznicu u podnožju, do koje se moramo spustiti na ukrcaj u bus. Sad bi spuštanje trebalo biti puno lakše, pogotovo što je staza široka, puno blaža i sliči makadamskom seoskom putu. Ipak silazak, koliko god trebao biti jednostavan, izvukao je onu zadnju snagu što sam našla u sebi, i klecajući se dohvatila asfalta u gornjem dijelu sela. I drugi su onemoćali, glasno jadikovali, svi jedva čekali dolazak do busa. A njega nigdje, nikako kraja putu.
Pri silasku sam stalno bila u društvu s Matkom, od njega dobila mnoštvo zanimljivih informacija, koje je on rado iznosio. Kako sam ostala bez tekućine, Matko je ponudio spas, vadeći tajnu zalihu iz ruksaka. Bila je tu litra slatkog mlijeka! Mnogi bi odbili takvu ponudu, ali ja sam se oduševila. Obožavam mlijeko, a Matko je ispravno tvrdio kako ono ublažava žeđ. I bio je u pravu. Prelio mi je pola litre u bocu i tako smo pijuckajući ćaskali po putu. Moram napomenuti čaroban pogled na more i gorostasne stijene iznad njega, koje po divnom sunčanom danu djeluju toplo i pitomo. I konačno, magistrala i autobus ispred nas. Utonula sam u sjedalo, boljela me svaka koščica, kako tada, tako i narednih par dana. Ipak umor će proći, a zadovoljstvo i uspomena ostaju trajno.
Više slika možete pogledati u galeriji slika.
Napisala: Slavica Dobrota