O Plitvičkim jezerima znamo gotovo sve, ne samo mi u Hrvatskoj, već i mnogi po svijetu. To je ‘must see’ mjesto, najveći od 8 nacionalnih parkova naše domovine. I koliko god puta ga obišli, posjet tom čudesnom mjestu svaki put izaziva divljenje, želju da zauvijek ostanemo okruženi igrom vode i šume, simbiozom biljnih i životinjskih vrsta, zvucima koje voda stvara.
Cjelodnevni izlet za članove kluba i njihove prijatelje organizirala je naša vodička Lile, s ljubavlju planirajući svaki detalj, od ranojutarnjeg polaska (u 6 sati L L L), do više dnevnih iznenađenja i zanimljivog programa. Onako bunovne u cik zore dočekala nas je s osmijehom, i odmah sam znala da će dan biti lijep, kao što je najavilo i sunce koje se rađalo. Dva autobusa bila su prepuna izletnika, a ostalo je još zainteresiranih koji nisu uspjeli dobiti svoje mjesto. Ipak brojka od 100 ljudi je impozantna.
Putovanje starom cestom umjesto auto-putem po meni je odličan izbor, volim tu cestu, jer prolazi kroz naseljena mjesta, uz jezera, sve je životno i može se gotovo rukom dodirnuti. Smjenjivale su se slike: Cetina, Peručko jezero sa hidrocentralom, Dinara, Vrlika i utvrda Prozor … Na korak pred Kninom, tražeći pogledom čuvenu Kninsku tvrđavu s lijeve strane ceste, Lile je najavila pauzu i iznenađenje za sviju. Autobusi su skrenuli desno na sporedni put. Obožavam iznenađenja i baš me zanimalo što je u pitanju. Pred nama se ukazao Krčić, raskošan slap visine 22m, kojim se istoimena rječica obrušava i spaja sa Krkom. Sjetila sam se emisije Stipe Božića koji je, istražujući naše rijeke, ronio ispod slapa do samog izvora rijeke Krke, skrivenog u podzemlju. Krčić zovu i Topoljski buk, zbog blizine sela Topolja. U jutarnje doba slap djeluje mistično i ekipa je uživala fotografirajući, usprkos sitnim kapljicama koje su nas zasipale. Za to vrijeme Lile i Ankica su pripremile osvježenje: toplu kavu i kolače za sviju. A kome je to bilo nedovoljno za buđenje, pomogao je koji gutljaj orahovice. Mmmm, divota! Sad smo mogli veselije nastaviti put. Pri kraju puta čekala nas je i Macola, koji i da hoćeš ne možeš zaobići, tradicija nalaže pauzu kraj ‘zoo vrta’.
Sunce je uvelike bilo na nebu kad smo stigli u kompleks Plitvice. Za neupućene tu je detaljna karta nacionalnog parka s njegovih 16 međusobno povezanih jezera, slapovima, sedrenim kaskadama i stazama za posjetitelje. Ovdje sam ponovno nakon 25 godina, slike nisu izbrisane, zanima me je li sve isto kao nekad. Već prvi dojam je odličan – na ulazu se i sad prodaju čuvene višebojne Plitvičke štrudle. Naravno da sam ih kupila, u ime starih dobrih vremena :)
Plitvička jezera proglašena su Nacionalnim parkom 1949.g, a upisana na popis UNESCO-ve prirodne baštine 1979. Bila su predložena za izbor svjetskih čuda prirode.
Drvene staze vode po cijelom parku, sa označenim dionicama obilazaka, što pojednostavljuje kretanje i onima sa slabijom kondicijom. Nas je put brzo doveo do Velikog slapa, najvišeg od svih slapova u Hrvatskoj. Sa visine od 78 m obrušava se voda potoka Plitvica u vidu krakova niz vapnenačku liticu.
Svojim padom stvaraju kapljičastu zavjesu i slap gledate kao kroz maglu. Tek iz daljine, a posebno sa vidikovca na suprotnoj strani vidite ga u njegovoj impozantnoj veličini. Taj pogled s vidikovca najljepša je slika čitavog kompleksa i na svim je prospektima Plitvica. Nastavljamo drvenim stazama, naokolo zelene livade i još uvijek gole grane drveća, nižu se jezera uklopljena u Gornja i Donja, negdje modre, a negdje jarko zelene boje. Živi svijet svuda oko nas, u vodi, na vodi, u travi. I oni su znali izabrati najbolje stanište. :)
Vjesnici proljeća su prekrili livade, ovdje bar mjesec dana kasnije nego u našim dalmatinskim krajevima. Dok se kod nas priroda budila ovdje je još uvijek vladala zima.
Krajolik se sastoji od podosta vrtača, špilja, jama, ponora. Priroda je izvajala savršene maštovite oblike. Ima ih preko 50 raznolikih, nisu sve dostupne za posjete. Špilju Šupljaru nastanjuje neobična špiljska fauna, među njima su neke endemske vrste. Nemamo vremena za zadržavanje i detaljniji razgled, čeka nas još obilaska, i termin broda koji ne smijemo propustiti, pa stroge oči naših vodički pomno paze na svakog tko pomisli skrenuti s rute. Tako sam i sama dobila ukor :)
Stižemo do jezera Kozjak, najvećeg i središnjeg u cijelom parku. Pomalo umorni, pohitali smo se okrijepiti kavom i sokovima u restoranu, i odmoriti prije ukrcaja na brod. Imamo dogovoren termin, brod prima upravo 100 putnika, koliko i nas ima. Čini mi se kako su brodovi isti kao i oni prije 25 g, barem isto izgledaju. Ugodna plovidba po jezeru, opet preljevi od plave do zelene, ponegdje i žute boje vode, fascinantno. Pastrve nas okružuju, neke su kapitalci preko 1 kg težine. Njam, zamišljamo ukusan ručak. Legenda kaže da je jezero Kozjak dobilo ime po kozama koje su se utopile kad su prelazile jezero preko tankog leda. Na jezeru je Štefanijin otočić, nazvan po kraljevni koja ga je posjetila. Gotovo za sva jezera ovdje vezane su neke legende, što svemu daje mistični oreol.
Nastavljamo obilazak Gornjih jezera, nižu se kao niske bisera, kraja im nema. Specifični su slapovi Veliki i Mali Prštavac, nadaleko se čuju i zasipaju nas vodenom zavjesom. Ne susrećemo baš puno drugih turista, gužve će krenuti od svibnja. Još jedna vožnja brodom, ovaj put kraća, na južnu stranu Kozjaka, prema ulazu/izlazu 2. Autobus će nas čekati pored hotela Jezero. Imamo još vremena, pa se jedna grupa odlučila na vožnju vlakićem, a druga će u miru hotelskog restorana potražiti odmor i osvježenje u kavi i ostalim napitcima. Ja sam, naravno, uskočila u vlakić i pravimo još jednu kraću posjetu jezeru Kozjak, do njegove najjužnije točke. S vidikovca je divan pogled, znamo da smo pri kraju posjeta i upijamo posljednje slike.
Umorni, ali zadovoljni pozdravili smo se s Plitvičkim jezerima, do nekog sljedećeg susreta. Mrak je uvelike pao kad smo se vratili u naš Split.
Slike sa plitvičkih jezera možete vidjeti u galeriji slika.
Napisala: Slavica Dobrota.