Uskršnja avantura na Samurajskim stijenama

IMG_2040

Anamaria nam je za kraj travnja organizirala trodnevno planinarenje po Bijelim i Samarskim stijenama u Primorsko-goranskoj županiji. Godine 1985. ovo je područje postalo strogi rezervat, područje s najstrožim režimom zaštite prirode.

Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena ljudskom djelatnošću, i tu je zabranjena svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode.Bijele i Samarske stijene nalaze se jugoistočno od Mrkoplja, u masivu Velike Kapele, na površini od 1175 hektara i na nadmorskoj visini od 1000 – 1335 m. Radi se o teško prohodnom šumovitom krškom reljefu s neobično oblikovanim vapnenačkim stijenama i brojnim ponikvama. Božo nas je prije puta upozorio da ne skrećemo s označenih staza jer da se radi o labirintima iz kojih bi čovjek teško živu glavu izvukao ako se izgubi. Kako i pravila strogog rezervata nalažu da se posjetitelji ne smiju udaljavati s označenih staza, bili smo disciplinirani i nismo izgubili niti jednog člana skupine, iako je Pave više puta bio uvjeren u to da se iz ovih kamenitih situacija neće kući čitav vratiti.

IMG_1934Prvi dan planinarenja hedonistički smo započeli penjanjem u mrkopaljski kafić Šume pjevaju. Tamo smo sreli Romana, Ivu i Bojanu iz Zagreba i Mrkopaljca Ivana. Odmah smo sklopili pakt o zajedničkom planinarenju (ipak su oni imali Mrkopaljca – značajan resurs za savladavanje labirinta strogoga rezervata) i nakon nalijevanja kofeinom uputili se cestom koja vodi od Mrkoplja do Jasenka. Na 13. kilometru te ceste je s desne strane odvojak prema Samarskim stijenama. Tu smo ostavili jedno auto, prerasporedili se i ostalim se autima uputili do ishodišta za uspon na Bijele stijene. Nakon 40 min planinarenja stigli smo do planinarskih kuća Miroslav Hirtz i Bijele stijene, od kojih je svega 5 min do vrha Bijelih stijena. Uspon na vrh Bijelih stijena po sajli nije bio velik izazov i cijela planinarska skupina jednostavno ga je svladala. Zatim smo se preko Zelene doline i Ljuske uputili prema Ratkovu skloništu i na 13. kilometru zaključili planinarsku priču od prvoga dana. Svako malo smo nailazili na snijeg, koji nam uglavnom nije predstavljao značajniju prepreku. Mirsad je cijelo vrijeme fotografirao i zaduživao svakog tko bi se kraj njega našao da ga slika. Pave se učestalo pitao što mu je to trebalo, a ostali su patili u tišini. S Ratkovog skloništa krenuli smo na vrh Samarskih stijena i tamo istrošili još par stotina megabajta na fotografije prekrasnih stijena koje su svuda oko nas izvirivale iz zelene šume. Potom smo krenuli prema cesti. Vozači su pohitali do onog jednog automobila koji smo to jutro ostavili na 13. kilometru, prebacili su se zatim do ishodišta za Bijele stijene gdje su svi ostali ostavili auto, i onda se vratili na 13. km po iscrpljenu družinu. Ovo je vrlo nepristupačno i teško prohodno područje, što važi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine skupine unutar Stijena. Od vrha Bijelih (1335 m) do vrha Samarskih stijena (1302 m) potrebno nam je bilo gotovo 5 h pješačenja, iako se radi o zračnoj udaljenosti od oko 2 km.

IMG_1907

Za sljedeći dan je planirano tumaranje po „Samurajskim“ stijenama. Tako je, naime, Riđo prije par godina krivo pročitao naziv kafića Samarske stijene u Mrkoplju pa smo se cijelo vrijeme zezali da idemo na Samurajske stijene. Zagrebački dio ekipe napustio nas je odmah navečer, a do jutra nam se i splitska ekipa prepolovila. Neki su odlučili šetati po Mrkoplju, drugi se uputili na Tuhobić, a preostala petorka uputila se prema Samurajima. Staza kojom se obilaze Samarske stijene ima oblik dvostruke osmice, a čini Mrkopaljski planinarski put (MPP). Ovim putem obilaze se južna i sjeverna skupina Samarskih stijena. Mi smo naumili za početak obići južnu skupinu, a sjevernu – ako ostane vremena.

Opet smo ostavili auto na 13. kilometru i za pola sata stigli do Glave šećera i početka MPP-a za južnu skupinu, koja je nedaleko od Ratkova skloništa. Tu smo malo mozgali oko izbora smjera. Put se račvao, a na markaciji na stijeni je pisalo da lijevi put vodi na južnu skupinu Samarskih stijena, a za desni je samo stajalo 35′. Kako je Anamaria inzistirala da idemo obaći južnu skupinu obrnuto od kazaljke na satu, krenuli smo tamo gdje je pisalo 35′. Vrlo brzo smo se našli na nekakvoj neugodnoj polici iznad provalije, ali se nismo dali smesti nego smo nastavili u smjeru Dvorca jer smo vidjeli na karti da kraj toga Dvorca moramo proći. Nismo još skužili da smo se malo zeznuli. Tek visoko na tom dvorcu, kad smo prošli Stube, skužili smo da tu ima nešto težih penjačkih detalja, a ni Anamaria se nije sjećala da je prolazila tuda prošli put pa nam je bilo jasno da smjer prema 35′ možda nije bio baš onaj put koji smo namjeravali ubosti. Ali, kako mi nismo ljudi od odustajanja, uz Bockovu pomoć smo mi prešli i taj Dvorac i našli se na Kontrolnoj točki 5. Dvorac ima mnogobrojne šiljaste okomite vrhove koji strše kao kule na dvorcu, a strane su im okomite i glatke – nije baš područje na kojem se prosječni planinar ugodno osjeća. To da je naše penjače tu dovest, valjda bi se osjećali kao svoji na svome.

IMG_2069

Ispod Dvorca bio je tunel kojim je vodila ‘via normale’ pa smo se odmah prebacili na taj privremeno ugodniji dio puta i krenuli put južne skupine. Nakon bezbrojnih uspona i silazaka po stijenama, ljuskama, radijatorima i dolinama, stigli smo do Doline medvjeda i Amfiteatra. Prolazak kroz Amfiteatar je kondicijski i tehnički zahtjevan, pogotovo jer su nam mjestimično račune mrsile debele naslage snijega. Korak po korak, modrica po modrica, prošli mi i kroz Amfiteatar i došli do vrha južne skupine. Kad smo se vratili na Dvorac, dvoumili smo se bi li sad još išli u obilazak sjeverne skupine, ali smo to odlučili ostaviti za sutra, a što prije se dočepati kave/piva/čegagod u kavani Šume pjevaju. Naime, neki u skupini su bili toliko sretni što su preživjeli taj dan, da su morali što prije taj životni uspjeh zalit kakvom kapljicom alkohola. Uskršnja avantura na Samurajskim stijenama uspješno je okončana. U kavani smo se svi okupili, još smo usput sreli i Tomu iz Duge Rese pa pozvali i njega da nam se pridruži. Sljedećih par sati smo raspravljali o planinarskim planovima i razmnožavanju Hrvata, a onda u 21 h digli sidro i otišli na spavanje. Planinarenje je iscrpljujuća aktivnost. Snagu za nove pothvate skupljali smo u planinarskom domu Bijele stijene u Tuku, gdje nam je domarka Rada uljepšala život svojom gostoljubivošću i ukusnim večerama. Bilo nam je drago vidjeti opet i njihovog psa Rokija, koji za razliku od velebitske Bele baš i nema običaj ići na ture s planinarskim posjetiteljima. On je više sklon sedentarnom stilu života na kauču u dnevnom boravku. Zato ga nije baš lako ni podignit u naručje. :)

IMG_1916

Na Uskršnji ponedjeljak krenuli smo na sjevernu stranu Samarskih stijena. Uspjeli smo nekako uvjerit dio one ekipe koja je dan prije plandovala da se radi o nenadmašivoj planinskoj ljepoti koja će im fino past prije povratka u Split pa nas je na sjevernu skupinu krenulo osam. Mirsad i Nardi su ignorirali naše priče i otišli na Kulu na Bjelolasici. A nas osam uz vrh Samarskih stijena, preko Doline šumskih vila, Stepenice, Piramide i uz Kanjon, obašli i ovaj dio MPP-a. Da ne prođe sve posve idilično pobrinuo se Pave koji nas je više puta optužio za okrutnost, jer da je lako svima nama koji imamo 50 kila. Za utjehu smo kasnije Pavu odveli u Delnice, u restoran Goranska kuća u hotelu Risnjak. Nad lungićem u umaku od šumskog voća i purećim odreskom s nadjevom od kestena u umaku od šparoga zaboravili smo sve tjelesne boli koje nam je nanio ovaj izlet. Modrice prolaze, zadovoljstvo ostaje.

Još slika imate u galeriji slika.

Livia