Prve dane jeseni uljepšali smo dvodnevnim izletom na Pag i Rab. Vrijeme i dalje vruće, ni nalik dobu godine, ali zato blizina mora jamči mrvu osvježenja. Polazak u ranim jutarnjim satima, autobus pun, i prva pauza na uobičajenom stajalištu Krka. Na tom mjestu nikad dosta užitka u pejzažu, a svakako i u prvoj jutarnjoj kavi.
Sljedeća postaja: Nin. Smješten nedaleko Zadra, diči se titulom grada europske izvrsnosti za 2009. i 2010.godinu. Povijest kaže da je to najstariji hrvatski kraljevski grad. Put nas prvo dovodi do crkve sv. Nikole, koja se kočoperi na uzvisini kraj puta, mjesta savršenog za stanku svakog prolaznika, koji iz daljine ugleda ovu preslatku građevinu. Uz bravure našeg vozača Borka, koji nas je uveseljavao cijelim putem, zaustavili smo se u blizini crkvice i uslikali je sa svih strana. Slijedi nastavak puta do centra Nina. Gradić je ustvari smješten na otočiću promjera oko 500m, koji je s kopnom vezan dvama mostovima. Na prvi most stupate uz pozdrav s brončanim knezom Branimirom koji odlučuje hoće li vas pustiti da uđete u grad. Sviju je zanimao taj ninski Grgur, manje atraktivan od našeg, splitskog, ali podjednako djelotvoran u ispunjavanju želja pomoću svemoćnog nožnog palca. Uz njega je čuvena ‘najmanja katedrala na svijetu’, crkvica sv. Križa iz 9.stoljeća, usred nalazišta srednjovjekovnog groblja i drugih ostataka koji sežu i do antike. Sve u Ninu je minijaturno i preslatko. Iako tako majušan, čovjek bi u njemu mogao uživati cijeli dan, što mi nažalost nismo mogli sebi priuštiti. Vodička Ita je već uvelike dežurala kraj busa i očekivala povratak svih razasutih putnika koji se nisu žurili s razgledom.
Nastavak vožnje ide preko Paškog mosta i dalje na taj suri otok s vrlo škrtom vegetacijom. Kažu da izgledom sliči mjesečevoj površini. Zbog blizine Velebita pod utjecajem je oštrih bura, pa je sol izgrizla i izbrazdala stijene, što i po sunčanom vremenu pokazuje surovu stranu prirode. Uz put smo prolazili kraj polja soli, koja pripadaju i napuštenim, a i aktivnim solanama. Prešli smo most u gradu i stigli na poziciju odakle će grupa A krenuti na uspon. Najveći vrh otoka je Sv.Vid na visini 384 m n/v. Po toj vrućini polovina grupe se odlučila penjati, a ostali su ipak izabrali lagodniju šetnju po gradu. Kad smo ispratili odvažne kolege, bus nas je dovezao u centar Paga i zaputili smo se u obilazak, neki na ručak, a neki svakako i na piće. Rijetki su pogledali muzej soli, gdje nas je ljubazna vodička informirala o načinu dobivanja soli nekad i sad. Zadivljeni smo ostali pred haljinom od soli, koja je prekrivena kristalima u raznim bojama. Potražili smo poznate paške baškotine, koje izrađuju i prodaju samo benediktinke, ali u to vrijeme njihov samostan je bio zatvoren, pa smo ostali bez te čuvene slastice. Inače Pag je otok sa dosta poznatih brandova. Od paškog sira, janjetine, paške soli, čipke, tradicionalne narodne nošnje, baškotina … sve to ga čini nadaleko glasovitim. Da ne spominjem turistička središta i razvikanu plažu Zrče, što dovodi brojne goste na otok. Nakon predviđene pauze ukrcali smo se u bus i krenuli prema Kolanu čekati dolazak naših penjača. Malo smo poranili pa smo vrijeme na vrelom suncu kratili u ‘dnevnom boravku’, gdje nas je vozač Borko zabavljao zanimljivim pričama, i konačnim otkrivanjem tajne imena njegove kompanije POSA. Slatko smo se nasmijali dobivenom objašnjenju, a neki malo i razočarali. Penjači su stigli živi i zdravi, a bogme i zadovoljni podvigom. Mogli smo nastaviti dalje. Neki su ostali razočarani nemogućnošću posjete Zrču, ali smo se utješili pogledom s ceste. U to doba se doimala plaža ko svaka plaža. Ipak je ljetna vreva prošla. Valjalo je stići na trajekt u Žigljen pa do obalne luke Prizna.
Brzo smo se ukrcali, još brže iskrcali na obali, i nastavak prema Jablancu. Imali smo malu pauzu do dolaska trajekta pa su neki vrijeme kratili kupanjem, neki šetnjom, a većina se popela do planinarskog doma ‘Miroslav Hirtz’, u vlasništvu HPD Varaždin. Dom smješten na 20 m n/v, bio je zanimljiv za obilazak, a iz lijepog dvorišta, uz čašu pića, pružao se divan pogled na mjesto i okolne otoke. I vožnja ovim trajektom bila je kratka, ugodna, te po dolasku u luku Mišnjak stupili smo na tlo još jednog zanimljivog i sa sjeverne strane sasvim golog otoka. No ubrzo se pokazalo da je ona druga, južna strana puno zelenija i bogatija šumom. Istraživanje otoka ostavljamo za sljedeći dan, a mi smo se uputili ka Loparu, našem mjestu za odmor, gdje nas čeka hotel Epario. Čim smo se smjestili u sobe nastala je trka ka plaži, jer sunce je zalazilo i trebalo je uloviti koji minut topline za kupanje na čuvenoj Rajskoj plaži. Bilo je i komično i tragično naše iznenađenje, kad smo shvatili da se treba dobro namučiti hodajući kroz plitku vodu dok dočekamo da nam dosegne do koljena, a o plivanju nije bilo ni govora. I najuporniji su se nakon dugog hodanja vratili nazad razočarani, a i mrak je već stizao. Barem smo se pokušali utješiti pričama da je pijesak po kojem smo gazili ljekovit, pa će nam noge postati ljepše i zdravije. Večernja šetnja po Loparu je bila ugodna, te smo utonuli u slatki san, jer trebalo je nakon doručka hitro krenuti u daljnje pohode.
Čekalo nas je pješaćenje do Raba. Premužićeva staza je izgrađena prije nekih 80 godina po uzoru na onu velebitsku, a sve je djelo ruku poznatog šumarskog inženjera Ante Premužića. Rađena je tehnikom suhozidne gradnje, bez velikih uspona, prosječnog nagiba 10%, a širine staze nešto oko 1m. Kad smo malo poodmakli od Lopara, s visine se Rajska plaža zaista doimala takva kako joj ime kaže. Iz daljine je sve poprimalo bajkovite oblike. Pa čak i Goli otok na desnoj strani. Što smo više odmicali pejzaž se od krša pretvarao u prilično gustu šumu, skrivajući nas od vrelog sunca. Putem smo nailazili na panoe koji su nam tumačili detalje krajolika, podatke o flori i fauni, i ostale informacije o lokaciji na kojoj se nalazimo. U dolini Fruga erozija tla stvorila je nekolilko dubokih jaruga, izvajala pomalo zastrašujuće ali i prelijepe prizore raspuknute zemlje. Bilo je tu i stijena-gljiva, retencijskih brana i svakakvih kamenih formacija. I ovaj put A grupa, predvođena Željkom, išla je u osvajanje vrha, sad je to bio Kamenjak na 409m visine. Ostatak grupe, što je bio veći dio, nastavio je prema Rabu, tom idiličnom gradiću smještenom na uskom prostoru poluotoka. Izlazeći iz šume s vidikovca se ukazala vizura grada kao na dlanu.
Njegov uski vrh sa četiri zvonika, poput broda sa četiri jedra, čini jedinstvenu sliku vidljivu izdaleka s pučine. Spustili smo se u mjesto željni kave, koju cijelo jutro nismo okusili i okupirali smo par kafića u hladovini trga. Odmarajući umorne noge, čekali smo dolazak lokalne vodičke da nas povede u obilazak grada. Ipak smo hodali skoro tri sata, prevalili desetak km od Lopara do Raba. Mnogima od nas odmor je zapaprilo saznanje da je Borko ostavio autobus u našoj blizini i netragom nestao, možda na nekoj od lijepih plaža, pa nismo mogli skinuti teške gojzerice i izvući lagane sandale iz prtljage. Stisnuli smo zube i razmišljali o razgledu koji nas je čekao. Uspeli smo se na gradske zidine i grad se pružio pred nama u svoj svojoj ljepoti. Vodička je odlično odradila svoj posao, slikovito nam predstavila sve značajne građevine i na kraju ono najslađe – rapsku tortu. U slastičarni ‘Vilma’ mogli smo je kupiti u većim ili manjim pakiranjima i raznim oblicima, a znatiželjni su mogli na ekranu pratiti proces izrade ove čuvene delicije. Tu je bio kraj naše šetnje, valjalo se vratiti do busa, a i grupa A je stigla iz svoje misije. Nitko nije krio oduševljenje ovim privlačnim otokom, svi u nadi da ćemo ga opet uskoro posjetiti. Polazak s Raba je bio planiran u popodnevnim satima, jer čekalo nas je poprilično puta, a nikad se ne zna što se može nepredviđeno desiti. Vožnja ka luci Mišnjak, prelazak trajektom do Jablanca i onda dalje jadranskom magistralom. Tek da nam ne bude monotono, da nam putovanje ostane urezano u pamćenje, imali smo dogodovštine s busom i njegovom zadnjom gumom. Prvo se ispuhala, pa se nije dala skinuti u Starigradu gdje smo imali produženi odmor, pa smo na takvoj gumi prešli km i km puta, i na kraju uspjela je popustiti pred upornom borbom majstora u zadarskoj garaži. Nakon svih putešestvija stigli smo zdravi i čitavi svojim kućama, a ovo lijepo i odlično organizirano putovanje ostat će nam urezano u srcima.
Napisala: Slavica Dobrota