Dok ležimo kao srdele u sardini u skloništu Ivine vodice (1250 m)bura fijuče brzinom orkana. Ponoć je odavno prošla, a stalno neko novi pristiže u ovo malo sklonište na Velebitu. Sada nas je mislim 30. Upravo su stigli zagrepčani s Male Paklenice. Krenuli su u šarolikom sastavu oko 13 00 h tako da je evo zadnji pristigao u 01 30 h.
Neozbiljno. Uz našu puljsko-splitsku petorku tu je već bilo i veselo društvo iz Vučjeg bratsva. Treba se družiti i na ovaj način. Marino se osjeća najbolje: udomio je dvije cure čiji zbroj godina daju njegove. Bravo. Matematika mu očito leži. Nije loše ni našoj predsjednici Ani-veseli planinar iz Vučjeg bratstva dobro je stavljen. Samo sam ja dobio zgoditak: upravo mi je kolega stavio nožne palce na lokalitet osjetila za njuh, i nježno miče prstima u čarapama koje vjerovatno nije skinio bar dva dana. Izdržao sam ja i gore stvari u životu.
Refuli bure i dalje jačaju. Čini mi se u jednom trenutku da će otpuhnuti krov skloništa, a mi ćemo ostati ležati stisnuti s pogledom na Velikog i Malog medvjeda.
Kažu da je slična mnogoljudnost i u skloništu na Strugama (1400 m) i na Vlaškom gradu(1280 m) gdje odlazimo sutra. Tu nalazimo bivše zagrebačke studente iz “Velebita”. Kasnije dolazi i Frane Banović s društvom.
Meni je interesantan moj vršnjak Nikola iz Zadra. Već sedam dana sam luta Velebitom. Ne govori ništa. Ne jede ništa. Ne pije ništa. Samo promatra. Plan mu je nastaviti tako još deset dana. Možda i više.
Na Struge nismo ni išli, jer smo dobili informaciju da je i on prebukiran. Danas tamo dolazi Žuti uvesti reda. Vjerovatno će kao i obično naplatiti svima boravak u skloništu. U kojem se to još skloništu plaća noćenje? To samo na Strugama ima. Lijepo je bilo na Velebitu za ova Sveta Tri Kralja.
Zapisao:
Ž. Matošić