E…dođe i taj dan. Nakon kilometarske kolone eto me napokon u Rijeci, jednoj od stanica na mom putu gdje me čeka iskusni planinar, gospodin Milan i vodi put Buja. Pridružuje nam se i ostali dio ekipe, prijatelji iz PD Planik i PD Glas Istre i u 3 h ujutro nastavljamo prema odredištu Peninske
Alpe, točnije masivu Monte Rosa. I nakon dugih “neispavanih” 8 sati vožnje stižemo u malo, živopisno mjesto Alagna Valsesia.
Na parkingu raspremamo ruksake, izbacujemo višak stvari i još jedanput provjeravamo svu opremu. Kupujemo karte za žicaru, uskačemo i pomoću 3 žičare teleportiramo se do ispod doma Rifugio Gnifetti (3647mnv). Mali dio puta nas 12 prolazi preko ledenjaka, na nekim mjestima kroz razgaženi snijeg, a i dalje nekakva čudna vrućina u zraku…Nekako mi je baš loše, a i neka mučnina me hvata. Pa, ništa čudno s obzirom na visinsku
razliku koju smo napravili u tako kratkom vremenu.
Stižemo u dom P. Gnifetti sjedam na pod terase, a ostali me u čudu gledaju dok im objašnjavam da mi je dobro, da me nikakva visinska nije” pukla”, nego da mi je mučno od puta. Kolegici je pozlilo i čini se da “visinska” čini svoje, ali nakon ručka i deserta vraćam se u normalu. Marino nas trgne, nema stajanja i nas troje, po školski, odvuče na aklimatizaciju nekih 300 mnv put Piramida
Vincent.
E dobro je; tijelo se vraća u normalu glava se razbistrila i uživamo u kraju dana i predivnom pogledu na mnoštvo četritisučnjaka iz kojih moćno strše Breithorn i Matterhorn. Vraćamo se u dom ispunjeni i izmoreni. Još malo čavrljamo s ostatkom ekipe i vrijeme je za spavanje.
Inače, dom je jako komforan, osoblje čak komunicira na engleskom (čudno za talijane), a i prekrivači su friško oprani. U međuvremenu kolegici je i dalje jako loše i čini se da odustaje od sutrašnje rute. I nakon beauty tretmana na 3647m/nv utonem u san, ali usred noći probudi me
oštra migrena. Nervozno nađem ketonal, ali voda mi je zatrpana s ruksacima. Nekako je iščupam, popijem tabletu i nastavim spavati.Ujutro točno u 5 sati, probudi nas Ninovo urlanje. A gjde se njemu žuri. Brzinski doručkujemo, navlačimo opremu i krećemo. Vani nebo kristalno čisto ni
refulića vjetra, dan samo takav i pokret.
Krećemo do Piramida Vincent (4215mnv) još puni energije, do Balmenhorna 4167m s impresivnim kipom Isusa (e, da ga Kerum vidi) zatim do Ludwigshohe 4341m. Dolazimo u podnožje Corno Nera 4322 gdje se ekipa razdvaja. Nas 6 ide gore, a ostatak ekipe ide ka drugom domu Margheriti. Na ovoj ruti je najatraktivniji uspon, jer je vrh pod nagibom od 50 stupnjeva. Sam vrh izgleda dosta atraktivno. Odlažemo ruksake i strpljivo čekamo da se raščisti gužva na vrhu. I tako mi lagano zabijamo cepin, a na naše zgražanje, s desne strane nas pretječu 3 talijana (e moj talijan…kakav je to planinarski kodeks??) ali stanemo i propustimo ih. Na vrhu gužva kao na omiškom Fošalu, i tamo opet oni nervozni talijani. Brzinski
se slikamo i spustimo nizbrdo. Dio ekipe se već uputio put Signalkuppe 4554m tj. doma Margherite uz Marinovo i Milanovo vodstvo, a nas četvero Nino, Šepić, Darijen i ja krecemo grebenom na Parrotspitze 4432m. Umor se već na veliko osjeća, koraci su sve manji i manji i tako tumaramo
po grebenu. Ne mogu gledati ni lijevo ni desno i stanem 2 metra od vrha i vićem Darijenu da odustajem. On me gura i potiće riječima: pa na vrhu si, ajde…I tako nas četvero se zaputimo put Margherite, a ona 2 “frik a” trčkaraju.
Darijen i ja stajemo i napokon na miru marendamo ispod “potencijalne” lavine koju smo primjetili tek kad smo krenuli dalje Jos malo, ali nikako do doma. Pet koraka pa stanemo, kisika sve manje i manje, a uspon sve veći, a samo 200 m do gore.I tako lagano, metar pa stanem. Više i ne gledam gore. Sad samo tupo gledam u cepin i “idem, idem, a nikako da stignem”. Ispred nas naveza. Propuštaju nas i zadnjih desetak metara se trgnemo i eto nas ispred doma. Nakon 7h i 30 min ostavili smo 6 vrhića iza nas i napokon na najvišem planinarskom domu u Europi. Najradije bi sad s derezama ušla u dom, a ne još i opremu skidat kad nemam snage za išta više. Dok smo raspremamo opremu časkamo s španjolcima koji su uvjereni da je Split kraj Sarajeva, a ja im objašnjavam da smo mi dvije različite države. Naravno pokušavamo nešto pojesti al i ne ide baš. Da je samo malo “ubit” oko i uspijevam. Odspavam
popodne. Uz večeru u kojoj je juha obavezna, naravno i desert ide analiziranje
rute puta.
Večer smo proveli u dnevnom boravku i bili normalno najglasniji od ostalih nacija i relativno rano se spremili za spavanje. Samo na 4554m nema večernjih beauty tretmana. Uopce nema vod, a i prekrivači su im ko zna kad oprani. E, tu već visina čini svoje. Nikako zaspat, glavobolj se pojačava, voda je nekakvog čudnog okusa. A jedina želja je da samo je malo zaspat. I prođe i ta besana i nemirna noć. Ujutro opet Nini, a tek je 6 i samo se imamo spustit do doma. Spakiramo se, doručkujemo i uputimo nizbrdo. Nas pet još ima u planu Zumsteinspitze 4563 dok ostatak ekipe ide do Rifugio Gnifetti. Odložimo ruksake i popnemo se na greben i koračamo do
stjenovitog dijela. Popnemo se i osjetimo pravi led u kostima. Brzinski se slikamo i spustimo dole, vratimo po ruksake i uputimo za ostalima s nekakvim olakšanjem, sad je samo nizbrdo. Toliko
sam se opustila da u jednom trenutku zakačim derezu o derezu i nađem se u zraku :) . Srećom sam se dobro dočekala. Zadovoljni spuštamo se ali s nekakvom tugom ostavljamo Dufora i Lyskam koji nas putem prate. E, da je još samo jedan dan.
I eto nas ponovno na prvom domu, spremamo ručak, kuhamo onu “našu” kavu, pakiramo se i ponovno povratak u realnost.Nakon tri dana ostavljamo Rosu, a sa sobom nosimo tri nezaboravna dana daleko od civilizacije i zaboravljamo svu onu hladnoću, glavobolju i iscrpljenost. Dolazimo do kampa,dižemo šatore i napokon peremo kosu :)) A, kiša je padala i padala cijelu noć, al nema
veze, mi smo svoje odradili. A Nino…se napokon zadnji probudio i mi smo se uputili put Rijeke.
Matilda
Galeriju pogledajte OVDJE