( 
Marina Mrđen)
Zimska planinarska pustolovina započela je ranom zorom kad smo se u reduciranom, ali nadasve optimističnom i hrabrom broju, uputili prema veličanstvenoj Kamešnici. Vrijeme polaska više je nalikovalo noći jer smo, vidite, u Voštane stigli prije prvih sunčevih zraka. Nakon kratke šetnje do skloništa (pri povratku činila se mnogo duža jer su noge bile malko teže), ugrijali smo se čajem koje su nam naši domaćini pripremili te se sigurnim korakom i uz pratnju još otprilike 150 avanturista uputili prema vrhu.Putem su nas pratili pravi zimski uvjeti, od svježeg snijega i leda do naleta vjetra podno vrha i prave pravcate mećave. Nekima od nas ovo je bio prvi pravi zimski uspon pa smo se šetajući po friškom snijegu okušali i u novoj planinarskoj vještini – slobodnom klizanju niz snijeg. Ja sam osobno naučila vrijednost cepina jer sam u ovoj vještini briljirala, i to samo nekoliko metara do vrha 
Sve pohvale i zahvale idu našim domaćinima PD Jelinak koji se pobrinuo za sigurnost svih planinara, kao i neustrašnim članovima Gorske službe.Na veličanstvenom i zastrašujućem Konju sa svih se strana prostirala zapanjujuća bjelina. Bio je to neponovljiv doživljaj, prelazak preko svih dotad poznatih granica.Sam povratak je bio uistinu izazovan – snažan vjetar, snijeg koji ošto udara u lice i vidljivost od nešto više od deset metara. Smrznutih lica i kosa sve nade smo položili u topal ručak što su ruke naših vrijednih domaćina pripremale za nas.Pri povratku uslijedilo je i nekoliko nespretnih padova popraćenih apsolutnim hitom “Poljubi zemlju po kojoj hodaš”.Popraćeni neumornim snijegom uspješno smo stigli do skloništa gdje su nam snage ponovno bile udružene. Našoj sreći nije bilo kraja, što ćete lako uočiti u priloženim fotografijama. Uz dobro društvo, ukusan ručak i promrzli kruh, napunjenih baterija uputismo se kući prije mraka sanjajući o novim planinarskim pothvatima.
