BIJELE RADOSTI NA BLIDINJU 15.01.2012

povratakZa Splićane je svaki susret sa snijegom radostan, pa bilo to i samo na jedan dan. Tako smo se prošle nedjelje zaputili ka Blidinju u BiH. Grupa je bila nevelika, 18 odvažnih, pa je mini autobus bio sasvim dovoljan.

Polazak u okrutnih 6 sati, kad normalan svijet još spava, ali nije bilo popuštanja, cilj je daleko. Malo po autoputu, malo putovima oko Imotskog, pa na Vinjane Gornje i onda pravac do Posušja. Nismo vidjeli puno od grada, ali su nas zato dojmile dvije crkve jedna do druge. Penjemo se ka Blidinju, parku prirode. Park se prostire između gradova Jablanice, Tomislavgrada i Posušja, uokviruju ga planine Vran i Čvrsnica, te rijeke Neretva i Doljanka. U sklopu parka su poznato Blidinjsko jezero, površine oko 3 km2, a sredinu čini Dugo polje, čije ime sve govori. Prolazak pored jezera bio je iznenađujući za nas, iz južnijih krajeva, ali za taj predio vjerojatno uobičajen – jezero je bilo zaleđeno. Zbog nadmorske visine od 1183 m, a dubine od samo 1 m na većem dijelu (max. dubina 4,5 m) to je sasvim logično. Ipak slika jako dojmljiva. Kombi nastavlja uspon po cesti koja sve više postaje snjegovita. Nismo sigurni u kvalitetu guma, ali vozač nas je bez greške dovezao do cilja – motela Hajdučke vrleti.

motel Hajducke vrletiObjekt zaista impresivan, strmog krova u planinskom stilu ali neuobičajeno obložen kamenom. Interijer je sav u drvetu s mnogobrojnim prepariranim životinjama i zanimljivim predmetima. Izvlačimo svu prtljagu koju smo ponijeli i preseljavamo se u motel, gdje su nam dali cijelu prostoriju za odlaganje stvari i presvlačenje. Zaista, gesta za svaku pohvalu.
Osjećali smo se i komodali kao kod svoje kuće. Nakon okrjepe toplim napicima, strateški se dijelimo na dvije grupe. Grupa A se opremila za uspon do vrha Vran planine, sa svim potrebnim rekvizitima za trenutačne terenske prilike i neprilike. Idu četiri člana – grupa mala ali odabrana.

dugopoljski stecciOstali su se opremali za šetnju po okolišu, što je podrazumijevalo prolazak Dugim poljem. Kretali smo se cestom, koja je bila poprilično pokrivena snijegom, ali djelomično očišćena ralicom. No i nakon toga dosta snijega je napadalo i otežavalo kretanje. Ipak, nigdje nam se nije žurilo pa je lagana šetnja podnožjem Vran planine bila zanimljiva. Hladnoća je dobro stisla, ali mi smo bili lukavi i obukli se do neprepoznatljivosti, spremni nadmudriti prirodu.
Na predjelu Brcanj iz bjeline su izvirivali dugopoljski stećci. Vidjeli smo samo mali broj od ukupno 150 koliko ih ima na cijelom području. Nismo im prilazili blizu, nije nam se upadalo u duboki snijeg. Na drugoj strani polja uzdizala se planina Čvrsnica, a na njoj se isticale skijaške staze Risovca, sportsko-rekreacijskog centra. I pored mnogih pohvala na njihov račun, kompleks je zbog neriješenih financijskih problema sada van funkcije. Šteta. Tamo ne rade ni ugostiteljski objekti pa nije imalo svrhe da se zaputimo na tu stranu.

Divin grobKad smo prošli očišćeni dio puta, nastavili smo se kretati uskim tragom koji su ostavile motorne sanjke, ali i tu je bilo propadanja na mekim dijelovima. S vremenom grupa se pomalo osipala pa kad smo se dohvatili Kedžare ostalo nas je samo četvero. Ipak nismo odustajali, jer cilj nam je bio lokalitet spomen parka Divin grob, koji pripada župi Doljani. Iza zavoja smo ugledali tablu s oznakom, ali grob se još nije nazirao. U dilemi odustati ili ne, zrnce razuma je reklo da je grob sigurno baš tu, iza sljedećeg desnog zavoja, što nam je davalo snagu da izdržimo, a naše noge da se i dalje pokreću kroz polumetarski snijeg. Proširenje pred nama je ukazivalo kako to mora biti neko veliko parkiralište, sad neprepoznatljivo, dakle tu smo …skoro. I onda s desne strane, ispod naslaga bijelog pokrivača, ispod obrušenih borovih grana, izvirili su stupovi kamene ograde, a na sredini brončana figura Dive Grabovčeve, rad kipara Kuzme Kovačića. Područje je označeno kao molitveni prostor, gdje se početkom srpnja svake godine okupi na tisuće vjernika iz mnogih krajeva i hodočaste u spomen na tragičnu smrt mlade djevojke Dive, koja se nije htjela udati za kupreškog bega. On je samo nju želio za ženu i nije mogao prihvatiti njeno odbijanje, pa ju je iz osvete na ovom mjestu ubio. Cijelo područje prozvano je rezervat Diva Grabovica, smješten u kanjonu rijeke Grabovice. Nadam se da ćemo sve to detaljnije obići nekom drugom prilikom, kad bude toplije i zelenije vrijeme. Spomen park odiše spokojem pa smo se i sami bacili u duboki snijeg, malo otpočinuti. Trenutak je valjalo zabilježiti.

prijeteci oblaciAli, valja ići nazad. Oblaci se navlače, mi smo ispod planine, bolje da smo bliže motelu i ostatku grupe, a i glad nas polako opominje. Sad se krećemo nizbrdo pa je lakše, ali moramo biti oprezni, jer su dijelovi puta zaleđeni. Sve je prošlo u redu i konačno se pridružujemo ostalima koji su već na okupu. Željko i ekipa su se uvelike spustili s vrha i namjestili se u iščekivanju ručka. Nastupio je onaj najljepši dio – uživanje u delicijama. Razvukli bismo mi to još, ali vozač opominje da se mrak primiče, valja pobjeći od snijega dok ne stegne još jače.
Opet bacamo čežnjiv pogled ka zaleđenom jezeru, nažalost ne zaustavljamo se da se malo kližemo, nego grabimo kilometre ka mnogo toplijem Splitu.

Slike sa izleta možete pogledati u galeriji slika!

Napisala: Slavica Dobrota