Evo i ja sam se prihvatio pisanja (što je inače moja dužnost, tako su mi barem rekli) o trkama, usponima i sličnom. Ovaj put će to biti CRO CHALLENGE u Dubrovniku koji je održan 25.09.03. dužine 35 km, ali ne i laganom (u odnosu na duge utrke od 150 km) zahvaljujući maštovitosti organizatora i graditelja zidina koji nisu žalili stepenica svih mogućih visina i dužina kao da su stoljećima
ranije znali da ćemo tu trčati, hodati i doslovno puzati koristeći ruke kao naši davni preci (necu ih imenovati). Uh, ponijela su me sjećanja pa sam malo zabrzao preskočivši uvod, zaplet i sve što već ide uz ovu ZVJEŠTAJ-PRIČU. Ovako je sve počelo.
Kapetanica Anamarija (u daljnjem tekstu Ana, naš nezamjenjivi support Đurđica i moja malenkost-kao član tima) krenuli smo prema Dubrovniku u dobrom raspoloženju kao i uvijek s minimalnim kašnjenjem od zanemarivih 3-4 sata što je normalno, jer su one naime vrlo drage djevojke.
Putem smo se zaustavili u Stonu nebi li nešto pojeli i tamo naišli na nekoliko autobusa punih penzionera u turističkom pohodu na Dubrovnik, što i nebi bila neka bitna stvar za spomenuti da se tokom trčanja po zidinama nismo morali naguravati s rijekama istih, no o tome poslije. Napokon stigosmo. Najavljeni sastanak natjecatelja na kojem organizator upoznaje natjecatelje sa stazom kasnio je kao i uvijek, ali mi to shvaćamo kao dio šarma koji nude pustolovne utrke tako da smo u međuvremenu čavrljali i pozdravljali se s ostalim timovima. Sastanak je počeo u sumrak (bili smo u bašti hotela), a završio po mraku što za nas kao pustolove i nije nešto posebno, jer čitanje i traženje idealnih puteva na karti nije neki problem kad ništa ne vidiš. Nakon sastanka smo revno krenuli na istraživanje puteva koji su nam bili zadani na karti i pritom susretali ostale timove koji su već dobrano zujali po dubrovačkim šumarcima, šetnicama plažama i cestama kuda se trebala odvijati trka. Jutro, stižemo na Stradun u punoj “ratnoj” spremi što izaziva čuđenje brojnih turista kojima baš i nije bilo jasno šta tu radi hrpa ljudi u šarenim kacigama, neibježnim gegama i bačvicama u rukama, a uza sve to još sipi kišica na kojoj se svi uredno razgibavaju.
Start
Svi šprintamo ko sumanuti preko klizavog Straduna, neki kriče, neki već pušu , a ja Boga molim da niko ne padne, jer bi svi popadali jedan preko drugog kao u biciklističkim trkama. Dotrčavamo u kajake na plaži Banje uz dva pogrešna skretanja po uličicama koja su nas dobro zadihala, jer svi slijede prve na startu, pa kad pogriješe oni pogriješe i ostali , a tako i mi. Veslalo se do Lokruma , trčalo na tvrđavu na njegovom vrhu, te plivalo u nekakvoj povečoj bari koju nazivaju Mrtvim morem iz koje se izlazilo penjući se po mreži. Ponovo u kajak i veslamo prema Lapadu i to sasvim dobro, prestižemo riječane i još dva tima po skroz valovitom moru i jakoj južini. Koji je to ponos imati partnericu s kojom prestižeš muške kombinacije u kajaku, kamo sreće da je bilo duplo više kajaka, mislim da bi stigli i prvoplasirane Slovence (ja mislim da koriste doping, šalim se naravno). Krećemo kao 6 s plaže Lapad preko vrhova Male i Velike Petke. Na Veliku Petku smo došli kao 7(prošli su nas riječani) i tad se dogodila naša mala sportska “nesreća” zbog koje smo izgubili prvo mijesto u mješovitoj konkurenciji. Izabrali smo između šumske prečice i asfaltnog puta ovaj drugi, jer prečice te mogu zeznit (to nam je govorilo iskustvo iz prijašnjih trka), no nas je zeznuo asfalt i – ćao 10 minuta. Tako je slovenski mješani tim, koji je stalno bio iza nas došao ispred , što je za naša plaha srca bilo poprilično depresivno i bolno. Dalje trčimo koliko god brzo možemo i susrečemo se s prvim stepenicama, bilo ih je stotinjak a još nismo ni primirisali zidine. Ja polako shvaćam kako će do kraja biti i puzanja. Lovimo se sa dva tima, malo nam fali da jedne stignemo, a drugima malo da nas stignu, to nas je malo diglo nakon depresije sa slovencima i to je ono zbog čega se i natječemo. Draže mi je vidjeti protivnika, jer onda znaš da daješ maksimum stižući njega ili on tebe. Zatim smo uspjeli napraviti i drugu grešku djelomično zbog cura na kontrolnoj točci koja se nalazila pokraj groblja uz crkvicu, pa su one valjda shvatile da trebaju sjediti u grobnoj tišini i neodazivati se na naše dozivanje (bili smo udaljeni 10m) no mi smo usput upoznali prostor oko groblja što ne bi bilo tako loše da nije trka. Još jednom-ćao 5 min. No što je tu je, utrčavamo u tvrđavu Lovrijenac na kojoj sam mislio da ću ispustiti dušu prateći Anu koja je trčala po skalama kao da smo tek krenuli (doping?:-)). Niz skale smo se bacali kao opareni, jer nas je polako sustizao tim iz Makarske, a tad nam se javilo ono magično brže- bolje- jače iako ništa od toga nismo mogli sprovesti u djelo,ali imali smo natjecateljski duh i to nas je dalje tjeralo. E, sada dolazi meni osobno i intimno najlijepši dio utrke u kojem sam zaboravio da sam na utrci. Trebao sam probušiti kartice na 4-5m dubine u moru ispod zidina . Prvu sam probio, a drugu nikako nisam mogao naći, da nije bilo ronioca koji je bio tu ja je valjda nikad ne bi našao i još bi se utopio zbog tog famoznog nacjetaljskog duha. Kada sam napokon uspio obaviti to bušenje onako omamljen od nedostatka kisika zagledam se ja u ribe kojih je bilo neobično puno u takvoj blizini grada. I tako ja plivam, plivam i gledajuci ribe dođem do plićaka koji nije sličio na onaj gdje sam ušao, već je to bio neki sasvim drugi plićak udaljen tristotinjak metara od mjesta gdje sam trebao izaći. Pa nek mi neko kaže da nema halucinacija na kratkim trkama nego samo na dugim! Cijeli taj moj show Ani nije bio jasan, što je bilo sasvim logično jer sam zbog tih riba zaboravio na utrku. Bez riječi smo otrčali na zidine, Ana prva, a ja za njom, počinju stepenice i penzioneri s početka teksta. Svaka mi se činila većom, a penzioneri i ostali turisti vješto su nam smetali i stvarali se niotkud kao u video igri. Prvi krug po zidinama nas je pokrenuo, jer smo vidjeli nekoliko timova ispred nas, Ana je pokušavala na fin način moliti turiste da nam naprave mjesta, no niko je nije slušao pa se razgoropadila što je dalo mnogo bolje rezultate. U drugom krugu po zidinama sam shvatio da smo prošli sve skale pa sam potrčao ne znam kako (vjerovatno jer su turisti vidjeli da im je bolje da se miču s puta, iako su platili kartu nego da ih Ana kori) i nakon absajla stigli na cilj kao 8 sveukupno a 2 mješovito. Na cilju se međusobno čestitalo i bodrilo timove koji su dolazili na zadovoljstvo svih nas i turista koji su napokon shvatili o čemu se radi. Šteta zbog grešaka koje smo napravili tokom trke, ali eto svaka se škola plaća. Siguran sam da će naš tim na čelu s kapetanicom Anamarijom, support Đurđicom i mojom malenkošću polučiti bolje avanture i uspjehe na iducim trkama. Moram spomenuti da su slovenci nakon utrke organizirali pečenje kestenja i ispijanje piva koje je kumovalo odličnoj atmosferi zbog koje se pjevalo, penjalo po palmama i izvodilo razne performanse u maniri pravih pustolova.
Bilo je odlično!
Eto to bi bio kraj ovog sportsko-turističkog eseja.
Napisao: Vedran Zavoreo
Fotografije: Đurđica Karaman