Frane Kožemelj, Splićanin s kanadskom adresom ove godine u travnju posjetio je NP Kluane u Kanadi i kao član našeg Kluba podijelio s nama svoja neobična i zanimljiva iskustva, sve doživljeno tijekom ove zanimljive ekspedicije. Naravno, razvio je i zastavu PK-a SPLIT tamo, negdje visoko na ledenjaku. Ponosni na Franu i zahvalni na dijeljenju ove priče sa svima nama objavljujemo je kroz tri nastavka, onako kako ju je Frane i zapisao.
Od 13. – 27.04.2025. posjetili smo NP Kluane u kanadskoj pokrajini Yukon, na samoj granici s Aljaskom. Vožnja iz Vancouvera do našeg zemljanog aerodroma bila je duga nešto više od 2700 km pretežno orijentirana prema S / SZ. Da smo nakon tolikih pređenih kilometara, iz nekog mazohističkog pothvata, poželjeli doći do polarnog kruga trebalo bi nam još “samo” dodatnih 900 km.
NP Kluane s kanadske, te NP Wrangell – St. Elias s američke strane dom je planinskom lancu St. Elias. Svima poznat Denali / McKinley (6190 m) kao najveći vrh Sjeverne Amerike nalazi se petstotinjak kilometara sjeverozapadno. No, čak i većina Kanađana nije nikad čula za NP Kluane tj. lanac St. Elias u kojem se nalazi najveći vrh Kanade i drugi najveći vrh na kontinentu, Mount Logan (5959 m).
Mount Logan je poprilično impozantna gromada (naslovna slika), koja je skoro sa svih strana okružena vertikalnim liticama od 3000 m. Zloglasni Hummingbird greben kojim se savladava 4000 m uspona dominira Južnom stijenom i nakon prvotnog uspona 1965., ostaje neponovljen. Na vršnom platou duljine 20 km, ledeni pokrivač doseže 300 m. visine.
U ovom lancu pojam veličine, udaljenosti i razmjeri su vrlo relativan pojam, ali činjenica je da je Mount Logan često na glasu kao “najglomaznija” planina nevulkanskog podrijetla, opsegom od preko 160 km. Ljudski mozak i percepcija su potpuno izbezumljeni u takvom okruženju. Za referencu, udaljenost od našeg baznog logora do Mount Logana je bila skoro 40 km i 3500 m visinske razlike, a stalno nam je bio kao “na dlanu”.
Zbog svog geografskog položaja i visine, tik uz Pacifički Ocean, snijeg je uobičajena pojava cijele godine. Procjene su da područja iznad 3000 m godišnje vide do 35 metara snijega. Ovaj planinski lanac dom je najvećem glečerskom kompleksu na svijetu, izvan Grenlanda i Antartike. Glečeri pokrivaju nešto vise od 30 000 kvadratnih kilometara, nešto više od polovice površine Hrvatske.
Ovaj lanac je i dom najvećem “piedmont” glečeru na svijetu, širine 65 i duljine 45 km. Naravno da ni sam do nedavno nisam znao što je uopće “piedmont glečer”. Kako bih saznao poslužio sam se slikom s interneta jer iz zraka izgleda kao nekakva impozantna konceptualna umjetnost, više nego glečer. Kad smo već kod umjetnosti, Mount Saint Elias (5489 m) drži svjetski rekord za najveću odskijanu visinsku razliku s nešto više od odskijanih 5000 metara. Planina se od oceana do vrha uzdiže u nepunih 18 km. No, kao i velika većina vrhova u ovom planinskom lancu, zbog kombinacije lošeg vremena, logistike, visine, tehničke zahtjevnosti, prođu godine, a da nitko ne pokuša uspon.
Ideja za ovu neobičnu ekspediciju, na ovakvo mjesto, skoro 3000 km udaljeno od mjesta stanovanja, 100 km udaljeno od najbliže ceste / staze, očekivanih -25 C s olujnim vjetrovima, potencjalno većinu dana provedenih u šatoru, bez skoro ikakvih online informacija o vrhovima i opcijama za skijanje… došla je od mog prijatelja Tsvetana Kosturkova, koji je u maniri pravog menadžera rekao “ove godine ja bih nešto drugačije”. Sljedećih nekoliko mjeseci nije bilo ni traga ni glasa. Naime, prošle godine Tsvetan je posjetio British Columbiju na dva tjedna s ciljem turnog skijanja na “lokalnim” planinama.
I tako je krenulo … satelitske snimke, karte, Google Earth, markiranje ruta, pronalaženje informacija o usponima, s jedne strane iz novinskih članaka starih 40 – 50 godina, s druge strane kontaktiranje nepoznatih ljudi na društvenim mrežama koji su objavili nekakvu sliku s nekog vrha prije desetak godina, dozvole, čarter letovi, priprema hrane za 14 dana koja će se već nakon prve noći smrznuti, nekoliko kuhala, šator za kuhinju…
Korak po korak stvarala se sve jasnija slika kako bi ova ekspedicija mogla izgledati. Međutim, za ovakvo područje prepuno lavinskih pukotina, lavina i padajućeg leda, ekipa od dvoje ljudi je poprilično suluda ideja. Uostalom, nema toliko političkih tema oko kojih se možemo svađati toliki broj dana. I tako je Tsvetan nagovorio Marina Gluševića da nam se pridruži.
13. travnja u kasnim popodnevnim satima, duo je sletio u Vancouver nakon dugog prekooceanskog leta. Nažalost ili nasreću, pilot javlja da utorak 15.04. rano prijepodne izgleda kao vremenski prozor za poletiti na glečer, jer nakon toga stiže trodnevna oluja. Odluka je pala da odmah po slijetanju, žurno krenemo pakirati auto i na tridesetsatnu vožnju da stignemo do ranih popodnevnih sati u utorak. Dolazeći iz Europe, trebalo je malo vremena za privikavanje na kanadsku divljinu. Beskonačni kilometri cesta bez naselja, sati i sati bez telefonskog signala i benzinske pumpe u okruženju šuma, planine, jednom riječju divljine.
Kako smo svi speleolozi, tj. neki bivši, neki sadašnji, obje večeri (i u oba smjera) je spavanje odrađeno po sistemu “voziti do 23 sata ili ponoći, baciti prostirke i vreće negdje uz cestu i u 3:30 ujutro buđenje i nastavak vožnje”. Druga večer vožnje je bila posebno zanimljiva jer su drugovi bili u dubokom snu zbog “jetlag-a”, a kako je naš smjer kretanja bio SZ, tako smo satima vozili u sumrak. Naime, na tim geografskim širinama u to doba godine, sunce zalazi tek iza 22 sata, a prava noć padne tek oko 1 ujutro. No, udobnost vožnje u predivan zalazak sunca prekidali su sva učestalija susretanja s krdima bizona na cesti. Oči se još nisu navikle na mrak, nebo je još svijetlo, a bizoni su poprilično veliki i tamni. Ukoliko te ne gledaju direktno, da vidiš odsjaj u očima, vrlo teško ih je opaziti. Ocijenili smo da je to najopasniji dio vožnje i da je vrijeme za stati i odspavati nekoliko sati.
Prije dolaska u Silver City, “grad” s jedanaest stanovnika, zemljanim aerodromom i nekoliko istraživačkih postaja koje koriste geolozi i glaciolozi, morali smo stati u Haines Junction i javiti se upravi NP Kluane. Naime, postupak dobivanja dozvola je relativo jednostavan, ali je potrebno fizički se pojaviti tamo i obaviti informativni razgovor prije polijetanja na ledenjake. Penjanje i slijetanje u NP u potpunosti je zabranjeno od sredine studenog do sredine travnja zbog hladnoće, nestabilnog vremena i vrlo male, do nikakve šanse za spašavanje. Doduše, ljudi mogu “pješice” / “ilegalno” u planinski lanac, što se skoro nikad ne događa ni ljeti, a kamoli zimi. Postoji nekoliko izvještaja o takvim pothvatima duljine četiri do pet tjedana, koji uključuju prelazak lanca s jednog kraja na drugi, na skijama, duljine od preko 300 km uz pomoć aviona koji odbace dvotjedne zalihe hrane na određenim predefiniranim točkama.
Jedina specifičnost za NP Kluane jeste da su od 2020. godine uveli obavezno posjedovanje osiguranje koje pokriva troškove potrage i spašavanja zbog ogromnih troškova logistike i ljudstva na takvom području. U Kanadi je spašavanje besplatno, bez obzira jeste li državljanin ili ne (ako se ne varam, tako je i u SADu). Bolnički troškovi su druga stvar i oni nisu pokriveni za one koji nemaju kanadsko ili američko državljanstvo.
Nastavlja se…
