Po dolasku na “aerodrom”, nije nam puno toga bilo jasno, a ponajmanje kako išta može poletiti s ovog aerodroma, a pogotovo kako ovakav avion može uopće upaliti. Kasnije smo saznali da je ovaj model aviona (“Helio Courier”, dizajniran 1949.) korišten za desetke tisuća polijetanja i slijetanja s ovog mjesta te je otac vlasnice Icefields Discovery-a jedan od pionira istraživanja ovog planinskog lanca. Specifičnost Helio Couriera jest da može poletiti s improviziranih površina duljine 150 metara pri brzini od 50 km/h. Zbog te činjenice, polijetanje i sljetanje s glečera svih dimenzija jest ono u čemu Helio briljira.
Zbog veličine aviona i našeg tereta, morali smo poletiti u dvije ture što će se na kraju naše ekspedicije i povratku pokazati problematičnim. Dobra vijest za naše planove za sljedeću godinu jest da imaju i drugi avion većih dimenzija koji ovom zgodom još nije bio spreman, pa ćemo sljedeći put moći svi stati u jedan let. No, vratimo se natrag na naš let koji traje 45 minuta u svakom smjeru. Nakon nekoliko minuta u zraku mozak se krene lagano opuštati jer očito avion može letjeti. Kad blaga neugoda krene nestajati, osjećaj sreće nastupa. Prvo iz razloga što su mjeseci priprema konačno stvarnost, vrijeme je idealno i sve se zaista događa. Drugo, pogledi na sve strane su nevjerojatni i meni osobno, nešto o čemu sam dugo, čak bi se usudio reći, sanjao. Na mom prvom letu u Kanadu, sjedio sam igrom slučaja uz desni prozor i pri letu preko Grenlanda, sunce je zalazilo, a beskonačne planine i led su bili glavna tema. Kluane je vrlo slične morfologije, samo su njegovi vrhovi viši i glomazniji.
Slijetanje je također doživljaj sam po sebi. U moru bjeline, bez ikakvih referenci kako uopće vidjeti kad i gdje sletjeti. Pojma nemam, ali naš pilot Sam je to odradio besprijekorno. No, ono što je nemoguce opisati, je problem koji mozak ima s određivanjem veličine u prostoru. Tek nekoliko stotina metara prije slijetanja, pri uočavanju baznog logora koji su Marin i Tsvetan krenili kopati, percepcija se kompletno promijeni i možeš osjetiti kako mozak prekalkulira sve dimenzije koje si gledao zadnjih 40 minuta leta. Na jednoj od slika se vidi mala točkica i tragovi prijašnjeg slijetanja. Ta mala točkica je ogromna rupa 10 x 10 metara i sve naše stvari te Marin i Tsvetan.
Kako je bezbrižno Ben sletio, tako je još lakše uzletio. Kako se zvuk aviona sve više udaljavao, tako su se osjećaji mira, sreće i izoliranosti isprepletali. Igrom slučaja, bili smo prvi ljudi u NP za ovu sezonu i prvih pet, šest dana smo bili jedini u prostranstvu leda velične malo veće od pola Hrvatske. Najbliža civilizicija je udaljena stotinjak kilometara hoda preko razlomljenih ledenjaka. Da ne bi bilo zabune, kad je druga grupa sletjela na ledenjak, niti smo ih vidjeli, niti čuli avion. Ta grupa je bila na trotjednoj traverzi oko Mount Logana. To smo sve saznali pri povratku u civilizaciju. Osim dok se penjete ili skijate Mount Loganom, šanse za vidjeti druge ljude u ostatku parka su vrlo, vrlo male. Mount Logan vidi godišnje stotinjak ljudi u dobroj sezoni, a podatak je da 50% pokušaja završi ispenjanim vrhom.
Do kraja predivnog, sunčanog dana smo kopali bazni logor, podizali šatore i zidove te “zvijezdu” ekspedicije, Marinov Deluxe wc! Zalazak sunca je bio predivan, bez puno vjetra i naša prva noć na ledenjaku je bila pred nama. Kod dizanja zidova, koji imaju za cilj sprječavanje vjetra, vodili smo se pilotovim izjavama da većina vjetrova na ovoj lokaciji dolazi s istoka i zapada. Plus, moja opažanja prateći prognoze i boraveći u planinama uz ocean jest da većina oluja dolazi s oceana, u ovom slučaju s juga i jugozapada. Na našu nesreću, prognozirana oluja se obistinila i sve naše ideje oko smjera vjetra su se pokalaze točnima i krivima u isto vrijeme. Puhalo je i nosilo snijeg sa svih strana tako da nakon dva dana odmaranja u šatorima i kopanja snijega, nije nam preostalo ništa drugo nego još podignuti zidove u visinu i zatvoriti sve strane.
Prva noć nam je bila najhladnija, ako se dobro sjećam, prognoza s InReach satelitskog uređaja je pokazivala -24 C uz olujne vjetrove. Po prognozi, najtoplija noć nam je bila -16 C. No, dobra pernata vreća za spavanje, pernate hlače i pernata jakna i nije toliko loše. Puno veći problem je pogoditi dobru ventilaciju u šatoru, da ima cirkulacije, da izvuče vlagu koju proizvodimo našim disanjem, a da se ne izgubi baš sva toplina. Na ovakvim lokacijama, u našem slučaju, na glečeru na 2700 m visine, kad si u oluji, u oblaku, bilokakvo micanje nema nikakvog smisla. Teško je opisati, ali i 50 metara od baznog logora sve reference nestaju i jedino što možeš razlučiti jest gdje su ti noge. Sve ostalo je zbunjujuće i dezorijentirajuće. Što je gore, a što dolje, koliko se nagnuti za ostati na nogama, sve predstavlja nemogući zadatak. Tako da aktivnosti koje prevladavaju tih dana su ležanje u šatoru, čitanje, svađanje, kuhanje, tračanje. Sreća što Tsvetana i Marina vidim jednom godišnje pa smo imali što tračati i o čemu pričati.
Konačno, došao je i taj petak ujutro 18.04. i konačno smo van oblaka. Odlučujemo se na turu od nekoliko sati blizu baznog logora. Namjera nam je uhodati se oko naveze, provjeriti kako oprema funkcionira. Razgledamo okolo kako glečer i manji vrhovi izgledaju i najbitnije, moramo protegnuti noge nakon dva dana u logoru. Relativno smo rano nazad u logoru, krećemo s večerom, uživamo u suncu radeći planove za idući dan. Zanimljivo je da kad si na suncu i ne puše, iako je vani -15 C, ti si u kratkim rukavima zbog sve te refleksije snježne površine. No, čim sunce zađe ili krene puhati, vrlo se teško ugrijati bez ozbiljnije pernate jakne.
Prognoza je dobra iduća dva dana i odlučujemo se pokušati popeti na Mount Queen Mary (3928 m). Subota, 19.04. dižemo se poprilično rano i treba nam dva ipo sata za spremiti doručak, hidrirati se u logoru, otopiti vodu i spremiti hranu za uzbrdo. Međutim, onaj najteži dio jest izaći iz pernate opreme kad je vani -15 C i obući navlačne gaće i ostalu robu za kretati se uzbrdo. Kad sunce ugrije šator, odlično je. Ali prije toga, uf.
Uspon na Queen Mary uključuje 5 km i 250 m spusta koji se činio kao beskonačno hodanje prema nečemu što nikako da se približi. Nakon toga pravi uspon kreće i sastoji se od 1580 m uspona kroz 9 km. Prvi dio je relativno blagi uspon kroz nešto što se iz daljine činilo gustim glečerskim pukotinama. No, kao i svemu, u ovom nacionalnom parku, pojam veličine je nemoguće odrediti. Kad smo došli bliže, između tih glečera je bilo svega možda stotinjak metara. Drugi dio uspona je “greben” širok stotinjak metara koji se strmije uspinje do vrha. Ovisno o uvjetima, greben se može svladati na skijama ili uz dereze i cepin.
Samo nekoliko tjedana prije ekspedicije, uredno sam odrađivao turno skijaške dane od 1700 metara uspona i 30+ km. Pošto znam da su Tsvetan i Marin u još boljoj fizičkoj kondiciji, iz udobnosti svog kauča, zaključio sam da se uspon na Queen Mary može ostvariti u jednom dugom danu (16+ sati). No, već prvi dan, naše ideje su se susrele s realnošću. četrdesetak centimetara novog laganog snijega koji je napadao značilo je da će nas probijanje staze poprilično usporiti. Ne samo to, već prvi dan bio je bez daška vjetra što je značilo da smo svi “prokuhali”. I u retrospektivi, visina i manjak aklimatizacije su definitivo jako utjecali na sve. Long story short, isprtili smo 7 km, čini mi se, većinom nizbrdo, odlučili se poraženi okrenuti.
Osobno, ne podnosim vrućinu i petkilometarski povratak uzbrdo do logora mi je u glavi trajao doživotno. Međutim, tješili smo se da smo bar isprtili dio puta. Priroda nas je čula pa se malo nasmijala i sljedećeg dana zatrpala bar pola te prtine.
Nastavlja se…
