Nakon što su svi preboljeli gripe, viroze i ostale debulece, prijateljica A. i ja, smo se hrabro otisnule same u smjeru Konja na Kamešnici. Same, jer su svi koje smo zvali imali „pametnijeg“ posla.
Nakon jutarnje kave i nabavke hrane krenule smo preko graničnog prijelaza „Kamensko“, pa dalje prema Livnu do malog sela Podgradina, odakle put vodi preko Pešinog Vrila do vrha zvanog Konj. Plan je bio doći do skloništa na Pešinom Vrilu, prespavati, pa ujutro do Konja i nazad. Prvi dio puta uzbrdo smo prošle dosta brzo, dok nismo stigle do snijega, koji je bio onaj najgore vrste, po kojem ideš dva koraka naprijed, jedan nazad. Usprkos tome, došle smo do skloništa, koje je u naravi preslatka drvena kućica. Brojke nisu bile slatke: bilo je -12 po termometru, 0 drva na skloništu, 0 pila i 1 tupa sjekira. Nakupile smo drva, nasjekle što smo znale i umjele, zapalile vatru i čekale toplinu. U iščekivanju topline došli su Mate i Stipe, koji su brzopotezno nakupili i nasjekli još drva.
Još uvijek planirajući ostvariti uspon krenule smo na spavanje u 20:30, dok su Mate i Stipe nastavili ložiti, te skupljati i sjeći drva cijelu noć. Zahvaljujući njihovom noćnom radu naša kućica se iz ledenog iglua pretvorila u topli jurt. Ujutro smo se probudili uz guste pahulje snijega i oblak navučen na vrh, pa smo nakon razmatranja svih mogućnosti odlučile na Konja se vratit drugom prilikom. Silazak je bio čisti užitak, poprijeko kroz novi snijeg, te samo mjestimice po zaleđenoj stazi.
Ostaje maaalo žaljenja zbog neosvojenog vrha, ali i puno užitka u čarima zimskog planinarenja.
Slike pogledajte u Galeriji.
Iris Jurčić