Iako se u nedjelju očekivalo loše vrijeme, nagovorila sam Dušanku i Iris da za vikend odemo na Kurtagića doce. Objasnila sam im svoju jednostavnu teoriju: ako te kiša uhvati u kući propao ti je dan jer nećeš izaći, a ako te uhvati u planini,…šta je tu je.
Na samom startu, stotinjak metara iznad Gljeva preletjeli su nas paraglideri. Idealan je zimski hladni dan, a ja sam malo razočarana jer nema snjega. Međutim, na bunaru prije završnog uspona voda u koritu je potpuno smrznuta. Pošta sam ja inicijator ove ture ne želim spominjati svoju strepnju o zamrznutom dijelu kroz šumu i preko prijevoja.
Već na početku uspona nailazimo na zaleđene snježne krpe koje još uvijek možemo zaobići. U šumi je ipak više snjega, a prelaskom na sjevernu stranu ulazimo u carstvo bijeline, lagano smrznute, taman na granici da ne moramo upotrebit cepine. Jako je hladno i Dušanku jedno vrijeme muči ideja o hladnoj kući bez drva, dok je moja teorija-snaći ćemo se. „Bilo bi najbolje kad bi sad kad dođemo kraj kuće unutra našli nekoga tko je upalio vatru i upravo se sprema otići, a prije nego ode ispeče nam kobasice“. Nevjerojatna želja, ali ispunila se. Istina, ne u potpunosti, jer trojica ostaju prespavat sa nama ali ovi koji su upalili vatru i ispekli nam kobasice odlaze. Među trojicom koji ostaju prepoznajem dvojicu letaća Sinjskog Pegaza-Grgu i Kleptona. Oni su zapravo bili u preletu paragliderima kad smo mi krenuli iz Gljeva. Nikako mi nije bilo jasno kako su sve hranu koju su donjeli u kuću uspili stavit u male ruksake s kojima su došli. Grgo je za večeru uz stalno grintanje skuhao najbolji fažol koji sam ikad jela. Jutro je bilo pravo bijelo iznenađenje ali s maglom. Vidljivost je tako loša da kad se maknemo dvadesetak metara kućicu više ne vidimo. Po takvoj magli nema smisla ići okolo već smo se odlučile spustiti u Gljev. Nakon prelaska na južnu stranu snjeg je prešao u kišu, ali još uvijek, ne neugodnu. Laganom šetnjom, dolazimo do auta i ja moram konstatirati- eto, šta sam vam rekla.
Ima još slika u galeriji.