Penju, penju, al niko ih ne vidi.
Čudna su sorta, kažu ljudi.
Tolika stina, penjači mali,
a ipak joj na vrj stali.
Lip dan subotnji, dan posli valentinova, a penjač najviše voli stinu pa je bilo vrime da se openje nešto. Nakon vrhunskog dogovora (svak završia na krivom mistu, preuzimam 95% krivnje) uspili se nać podno Kozjaka na putu prema penjalištu. Odma u blizini bile stine svitle na suncu, uspravne stoje i zovu svojim linijama. Nagnute, položene, svakakve…na dodir lipe, glatke i oštre, stina dušu dala za penjača koji kože na rukama ima.
Pod stinom se smistili i počeli gledat, a ono linije na sve strane, duge i kratke, lake i teške. Nije bilo puno čakule, poteglo se odma, redom, jedan pa drugi. Bez fermavanja, čupaj dok na vrh ne izađeš. Neko kaže da je to karanje sa stinom, ja to zovem nadmudrivanje. Kombinacija pokreta, slaže se na zemlji u glavi, a mijenja se na stini.
Sad je imaš, sad je nemaš. A kad ti izviri glavurda priko vrha, vučeš i puziš dok cili ne isteturaš.
“Ajme gušta!”
Vuklo, čupalo, padalo, skakalo, a najvažnije PENJALO SE!
Nazivi smjerova i ocjene, sve to se zaboravilo. Penjalo se iz gušta, a sunce je bila glavna forca.
Dođeš na vrh i digneš ruke, nisi pobjedia stinu u nju si se pritvoria.
Preostaje još da vikneš, i da jeka nosi tvoj zov…pismo prema ostalim stinama “Evala, čekajte me!”
Mjesto: Kaštel Sućurac, boulder penjalište
Bovani: Igor, Frane, Gašpar, Stipe, Martin
tekst: Martin
(ispričavam se na nekoherentnom pisanju i gramatičkim greškama)