Upravo ovaj naslov je opis završne vježbe opće planinarske škole kojoj se jedno mora priznat – ima najboljeg kuhara. Iako su nas, zbog obveza, Livia i Bocko ovaj vikend morali napustit, hrabri polaznici škole krenuli su u dvodnevnu avanturu sa mnom i Dušankom.
Možda je u cijeloj priči ipak najhrabrija bila Dušanka. Vodič starog kova i s potrebom da sve bude unaprijed isplanirano i iskontrolirano, na dvodnevnu avanturu krenula je s razularenom grupom u nekim budućim vremenima ozbiljnih planinara i sa mnom sklonoj improvizaciji pod parolom „lako ćemo kad bude trebalo“. Kako smo Matterhorn prema Liviinom naputku zamjenili s Vošcem po prekrasnom ljetnom danu krenuli smo iz Makra, a da bi bili sigurni da nećemo umrijeti od gladi, poslali smo Pavu da nam autom dopremi ogromne količine hrane direktno pod Vošac, koju smo onda satima nosili do doma. Među hranom se prošvercala i koja boca pića. Možda i koja više ali o tome nećemo.
Kuhar Ivo je uz mnogobrojne asistente, prionio poslu i skuhao najbolji planinski gulaš koji sigurno ne bi bio tako dobar da Vera nije dala svoj doprinos i očistila čak 10 kapula (sama ih je prebrojala, a ja joj vjerujem na riječ). I ne samo gulaš, bilo je tu još toga ali ne želimo se hvalit. Normalno, nismo samo jeli i pili, ponovili smo sve naučeno: osmice, ambulantne, markacije, puteve, prusike, oblake, gromove, povijest, špilje i jame, iskoristili smo što nam nema Livie pa smo izbjegli vježbu izrade nosila, a pojedini su se za vrijeme vježbe trudili biti nevidljivi. Dolazak prave jesenske kiše, praćene vjetrom, u praksi nam je pomogao svladati lekciju o čudljivosti planina i naglim promjenama vremena ali i skratio vježbu. A koliko je stvarno Biokovo čudljivo pokazao nam je jutarnji snjeg. Trebalo je pod hitno u praksu provesti sve naučeno o kretanju u zimskim uvjetima, izvaditi opremu, pospremiti kuću i kroz gustu maglu sjuriti se u Makar.
Pogledaje slike u galeriji….(ima i romantičnih)