Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja….
A ne, ne na autobusnoj stanici na Sukoišanskoj u 6:30 ujutro. Tamo je gužva. Planinari kreću u pohode, pa treba dobro paziti u koji se autobus ulazi.
Autobus „splitovaca“ pun ko šipak, kreće (skoro na vrijeme) prema našem odredištu, tj. polaznoj točki, Turiji; gdje se dijelimo u dvije skupine koje naši vodiči uz pomoć vodiča planinarskog kluba iz Zagvozda vode:
Grupu A – preko Ćulije, kuće akademika Roglića do Sv. Roka, te nazad do kuće i dolje drugom stranom do Župe.
Grupu B – do kuće akademika Roglića i spust do Župe. Neuobičajeno velika grupa A se kretala strmim terenom kroz predjele različitog raslinja, od stjenovitog područja niskog raslinja prepunog kadulje, preko listopadne šume graba, šume jele do vrha sa prekrasnim pogledom na vrhove Biokova i Dalmatinsku Zagoru. Proljeće još nije u punom jeku, tek su počeli pupati listići, cvjetati narcisi, šafrani, ljubičice, ali je već prepuno mirisa proljeća, mirisa prirode koja se budi. Povratak nizbrdo prolazi relativno brzo i bezbolno (koliko to može biti na Biokovu).
Po povratku u autobus krećemo prema Imotskom, gdje obilazimo modro i crveno jezero, te pijemo zasluženu kavu, pivu, kolu (kako tko) u centru Imotskog.
Na povratku prema Splitu, započinje kiša, sve po planu naše „vodičke“, koja nas pozdravlja uz onu staru planinarsku:Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje….
Slike pogledajte u galeriji slika.
By: Iris Jurčić