Nakon mnogo vremena i želje popela sam se na obronke planine Svilaje točnije na vrh Turjače . Nalazi se zapadno do največeg vrha Svilaje 1509m i treči je vrh po visini od 1340 m, Ne znam točno i kako ali ekipa od tri dame odlučila je otići pa kada
, ako dođemo i ako se uspijemo popeti jer nema markiranog puta pa kartu i volju ponjela sam iz Splita. I krenule dame u nepoznato, pitale, raspitivale, malo se šalile s mještanima koji nas čudno gledaju ( tamo idu samo lovci i zmije ) i ništa im nije jasno ( sumljičavo gledaju našu opremu, zapitkivaju, čude se što sve nosimo…) zašto mi idemo gore da se umorimo ali barba Frane nam sve pokuša objasniti. Informacije su bile točne i krećemo iz Ođaka jednog od zaseoka Pribuda i prvih 500metara mi zabucamo do prve vode a i to je dobro znati gdje se nalazi.Nastavak puta bio je mnogo bolji i interesantniji -bez grešaka i točno po karti ucrtanog puta ( iako je trava narasla od velikih kiša i vlage ). Na putu nalazimo dosta zapuštenih kuća -staja i stoku koja slobodno pase i traži hlad jer je dan dosta topao i vruć. Nakon 2 -2,3o sata ( ne mjerimo vrijeme ) stajemo kod Delića staja gdje i ručamo – malo duži odmor i nastavljamo put uz čvrstu odluku – DO VRHA – imamo vremena dovoljno. Na moje valiko iznenađenje nailazimo na kamene oznake ( čuljke ) pa ih i mi ostavljamo jer se staza gubi od velike trave da nam se lakše vratiti ( to bi značilo da je netko bio prije nas i na dobrom smo putu ), Na vrhu iznenađenja a vidik je predivan – planine, more,j ezero, polja i gradovi sve kao na dlanu. Objašnjavam damama sve što vide i gdje smo sve bile- od Dinare, Kamešnice, Mosora, Kozjaka, Promine, Velebita, Poštaka i Kijevskog bata, Peručkog jezera, Popovog polja – Drniš, Vrlika, planine BiH itd. Nakon dužeg odmora ( kava je skuhana na vrhu ) vraćamo se istim putem zadovoljne od ljepote naše malo poznate planine. Povratak je trajao 2sata bez žurbe, trčanja i uz mali odmor.
Ita Laušić