Naš planinarski guru Božidar Sučić otišao je od nas u Sloveniju, ali mi smo ga i tamo našli i nagovorili ga na turu po slovenskim Alpama. Ambiciozne planove djelomično nam je narušila loša vremenska prognoza i učestali pljuskovi, ali ipak smo dobili mali uvid u planinarski raj zvan Slovenija.
Najprije smo krenuli u Kamniško-Savinjske alpe, koje su dobile ime po mjestu Kamniku i rijeci Savinji. Prvi dan smo otišli na brdašce iznad Kranja na kojem je crkvica Svetog Jakoba i gdje ljubazni svećenik planinare nudi rakijom. Sljedeći dan iz doline Ravenska Kočna popeli smo se zelo zahtevnom poti (hoće reć – vrlo zahtjevnim putem – koji uključuje klinove, sajle, pentranje, propitivanje smisla života, planinarenja i tako to) do doma Kranjska Koča na Ledinah (1700 m) i onda na Ledinski vrh (2108 m). Spustili smo se Skoz Žrelo, kroz kameno ždrijelo, koje je neugodni vertikalni dom još jedne serije sajli i klinova te završava siparom s ledenjakom, nakon čega slijedi uspon do još jednog lijepog planinarskog doma – Češka Koča na Spodnjih Ravneh (1542 m). Ovaj je dom sagradila češka podružnica Slovenskog planinarskog društva iz Praga 1900. godine, po kojoj je i dobila ime.
Ti su Česi fino napravili dom, ali je staza od Ždrela do Češke Koče opet onako dramatična, sajlasta i klinasta. Sljedeće po redu bile su Karavanke, masiv koji čini prirodnu granicu između Slovenije i Austrije, a najviši je vrh Stol (2336 m/nv). E baš smo taj Stol i mi obašli, stazom od Valvazorjevog doma (1181 m) preko Prešernove Koče na Stolu (2174 m). To je neka fina staza, baš po mom ukusu. Noge črvrsto na podu, nema provalija, nema klinova, nema sajli. Ne dobijete s tim usponom besplatni set noževa, ali definitivno preporučujem. Pogled super, na dramatične stijene Stola sa sjeverne strane, i na Bledsko jezero. Onda smo par dana izbjegavali pljuskove, vozikali se po prekrasnim slovenskim dolinama, gledali vrhove koje zbog lošeg vremena nećemo posjetiti. Kad je napokon zasjalo sunce obišli smo Dom na Kališču (1542 m) tek tako da ostanemo u formi, dok dočekamo jutro, Dušanku i Ivu pa da se uputimo ka Triglavu (2864 m).
Triglav je najviši vrh Julijskih Alpi; prostiru se u sjeverozapadnoj Sloveniji i u sjeveroistočnoj Italiji, a ime su dobile po Gaju Juliju Cezaru. Velika većina slovenskih Julijskih alpi uključena je u Triglavski nacionalni park – u koji se za divno čudo ne plaća upad. Prema krovu Slovenije uputili smo se iz Rudnog polja, preko Vodnikova doma i onda taman ušli u Triglavski dom na Kredarici (2515 m) u trenutku kad su počele prve kapi kiše i krupe. Dok smo pijuckali čaj u blagovaonici samilosno smo gledali ljude koji su iza nas dolazili u dom, mokri do kože. I gledali s nepovjerenjem onu stjenčugu koja vodi do vrha, i slušali cijelu noć kako pljušti kiša, pitajući se hoće li biti prilike za uspon. Ivo je rekao da samo moramo imati otvoreno srce i da će sve biti dobro. Za naše dobro, a i za Bockovo dobro i zdravlje, bacili smo rundu pijače i pojeli palačinke, te na taj način u oblacima proslavili Bockov rođendan u njegovoj odsutnosti. Otvarali smo srce cijelu noć, i nadali se da će jutarnja promjenjiva prognoza biti malo manje promjenjiva kad mi gore krenemo. Ujutro u 6:50 smo otvorena srca prvi krenuli prema vrhu, a za nama su polako počele stizati grupice s Kredarice i doma Planika. Stijena je bila uglavnom suha, zahvaljujući vjetru, a za ono malo što je falilo do potpuno suhe Božo je garantirao da je to sve u redu jer na toj stijeni nema lišajeva, za razliku od one naše dalmatinske stijene. Hop-hop po bezbrojnim klinovima i nažalost malobrojnim sajlama, dovukli se mi do Malog Triglava, a onda kroz oblak i po sajlama po uskom grebenu još pola ure do vrha na kojem se sjaji slovenski Vickov stup – Aljažev Stolp. Izljubili smo Aljažev Stolp, i malo se poslikali, taman u pravom trenutku jer se oblačić malo maknuo da nam napravi bolje fotke. Spuštanje je bilo lakše nego uspinjanje, a i oblak se držao podalje od nas pa je vidik bio predivan. S Kredarice smo otišli na Planiku pa na Dolič, preko Hribarica u Dolinu sedmerih Triglavskih jezerih, i tamo prespavali. Ujutro se preko Črnog jezera i Komarče spustili nadomak Bohinjskog jezera i tamo zaključili planinarenje uz topli čaj i topli, mirisni, ukusni štrudel od jabuke.
Zaključak: ljudi moji, Slovenija je super. Božo mi je sto puta rekao – a vidi ovo, a vidi ono, a ti ideš u Švicarsku planinarit. I to vam je baš tako. Slovenske planine su tako prekrasne, tako izazovne, tako blizu, domovi brojni i cijene uredne. Kad vam dosadi planinarenje po našim planinama, nemojte za početak ići dalje na zapad od Slovenije (hehe, ne mogu odolit da ne spomenem da se na slovenskom zapad kaže zahod). Za spavanje u domovima svakako rezervirajte krevet telefonom. Kako je sezona umjerenog planinarenja (koji ne uključuje dereze i cepine) u slovenskim Alpama vrlo kratka i ograničena uglavnom na srpanj i kolovoz, popularni domovi znaju biti rezervirani do kraja ljeta. Primjerice, u Kredarici su nam rekli da su im sve subote do kraja sezone potpuno rezervirane, a taj dom ima 306 kreveta. Također, ako možete izbjegnite vikende, jer je tada gužva iznimna. Mi smo izbjegli vikend, no svejedno nas je na Triglavskim jezerima dočekao dom dupkom pun. No, nama je naš Božo sve uredno rezervirao pa za nas nije bilo straha.
Hvala Boži i dobroj ekipi na predivnom provodu u Sloveniji. I, naravno, hvala Ivi što nam je svojim otvorenim srcem osigurao idealne vremenske uvjete tijekom boravka u Triglavskom nacionalnom parku. Otvoreno srce i lijepo vrijeme želim i svima vama, dragi planinarski prijatelji. Slike možete vidjeti u galeriji slika.
Livia