U dobro poznatom „ brzom“ trojcu i ovaj izlet započinje laganim tempom. Krenuvši iz Splita u petak u ranim popodnevnim satima i stajući na više-manje svakom mogućem utorištu u planinarski dom „Ravni dabar„
dolazimo u večernjim satima. Položaj doma je specifičan. Smješten u samoj udolini na visini od 723 m okružen slikovitim kukovima, Visibababom, dom se nalazi u podnožju kuka Čeline. Došavši u sam sumrak nismo dugo uživali u pogledu. Uz ljubazan doček domara Mile, pravi velebitski čaj i domaće travarice shvaćamo da u domu nema signala i naš odmor započinje.
Subota 03.04. ( 7:00) Iris priprema doručak i kavu ( uzimajući u obzir da smo bili osuđeni na poljski wc ta ideja se neće pokazat kao najpametnija). U međuvremenu Anamaria kao vođa puta pokušava me nagovorit da obučem gojze i ponesem „veliki“ rusak… (bitno je da se boje slažu kako bi fotkice ispale što bolje, a to što ja vučem prazan ruksak .. eto popuštam oko ruksaka, od patika ne odustajem) .Iz doma, preko Crnog dabra, penjemo se na prijevoj Alaginec, a zatim put Kuka od Špiljić plane, Grabara i Kuka od pećice. Penjanje postaje već malo zahtjevnije i koristim svaki mogući trenutak za predah na nekoj od položenih stijena uživajući u fotosintezi. I tako dok neki koriste svaki trenutak da „ ubiju oko“ pozerice ne propuštaju priliku za fotografiranje. Nalazimo se iznad Baških oštarija s impresivnim pogledom na ostatak kukova. Put vodi dalje prema Kizi (1274m) ujedno i najvišoj točki na našoj turi toga dana. Prema Žutom i Vranjem kuku mogli smo lakšim ili težim stazama. Iris navija za stazu sa oznakom „oprez“. I s oprezom i puževim tempom krećemo dalje. Kako smo se već na sjevernim djelovima staze susreli s neugodnim priječenjima ostataka snijega odustajemo od odlaska na Žuti kuk. Stazom nastavljamo, obilazimo Široki kuk i dalje uživajući u pogledu sa Butinovače, u sumrak stižemo u dolinu doma. U domu „dernek“ 15-ak Zadrana i par Slovenaca i par boca alkoholka.
Nedjelja 04.04– Uskrs. Neki naspavani drugi sa očima na po koplja, jutro započinje kao i prethodno. Iris kuha kavu, Anamaria kombinira kako je obećala neku laganu i kratku turu, a ja se od bolova premještam iz ležećeg u sjedeći položaj.„ Šefica“ kako ju je domar Mile prozvao danas se odlučila za samo jedan kuk, Bačića kuk. Nešto se tu činilo sumljivo samo jedan kuk, vidio se iz doma, čak se nije činio pretežak. I tako naivne nas dvije, Iris i ja u pratnji „goniča robova“ strmim padinama uz ostatak snjega, kroz mokro i sklisko lišće, slomljeno drveće i ne baš ugodne sipare gazimo naprijed. Stilom „ na sve četiri“ u velikim razmacima zaobilazeći snježne dionice došle smo do zadnje snježne prepreke. Oštri sipar s jedne strane, krušljiva stjena sa druge i snježna dionica koso položena ispred nas. Anamaria oprezno preči preko snjega do stabla oko kojeg veže neke dvije „ špigete“ za koje me uvjerava da su atestirane zamke ( khm čovjek svasta povjeruje u trenutcima kad nazad više ne može). „ Špigete“ su poslužile, a mi smo se dovukle do skala i sajli. Vrijeme se već kvarilo, umorne, iscrpljene i mokre od snjega, vrh ovog kuka smo odlučile zaobić iako smo bili veoma blizu. Preko Visibabe sad već u potpuno zimskom ugođaju kroz podnožje „ penjačkih“ kukova vratili smo se u dom.
Slike pogledajte u galeriji slika!
Yassie Yell