U hladnu nedjeljnu zoru, bez sunašca da nas grije… uputili smo se u mračni snježni svijet tamo daleko iza brda, dalje čak i od Dugopolja. Nakon dva sata vožnje i muke s ledom na cesti dovukli smo se do Uništa u Bosni i Hercegovini. Iako u drugoj državi, za doći u Uništa nije vam potrebna putovnica.
Naime, Uništa od ostatka BIH dijeli debeli masiv Dinare pa je valjda naša pogranična uprava zaključila kako nitko pri zdravoj pameti ne bi izabrao taj granični prijelaz za ilegalan ulazak u susjednu državu.Hrabrih 12 probilo se kroz snijeg i led do centra Uništa, gdje nas je par stanovnika počelo odgovarati od odlaska u planinu jer je bilo vjetrovito, hladno i vrlo oblačno. Naš neustrašivi vodič Nikola nije se dao smesti i poveo je hrabro ljudstvo u bijele visine prema vrhu Veliki Bat. No, te bijele visine nisu bile osobito gostoljubive; što smo se više penjali, to je vjetar bivao sve jači, vidljivost sve manja, a čarobne snježne pahuljice postale su neugodni ledeni metci koji su nam šibali lica. Negdje na 1200 m nadmorske visine zaključili smo kako to više definitivno nije ugodno, okrenuli se natrag i uputili u – kavanu. Na povratku nas je mještanin informirao da je nedavno osnovano Ekološko-planinarsko društvo Veliki bat koje pomaže planinarima u pohodima na ovaj dio Dinare, koji je na više mjesta miniran pa je dobro imati iskusnog vodiča. Srećom, mi smo u grupi imali više tih iskusnih koji znaju koja područja treba izbjegavati pa smo se zato i mogli blaženo mirni upustiti u ovu avanturu. U Sinju smo preko kave i dnevne štampe izogovarali ćudljivo vrijeme i tješili predsjednicu koja je kukala da će se opet nekad u budućnosti trebati probuditi u 4 ure ujutro da bi se popela na Veliki Bat koji nam ovaj put nije bio sklon. Slike pogledajte u galeriji.
Livia Puljak