Vransko jezero 28.02.2010

Vransko_jezeroProšli vikend su Ita Laušić i Ante Strunje poveli dva autobusa puna planinara na novu klupsku planinarsku destinaciju – Vransko jezero.
Evo nešto vise o tom divnom danu:


Raspoloženi, vedri i nasmijani krećemo točno u 7,30 sa polazne postaje u Sukoišanskoj ulici put auto puta “Dalmatina”.Zaustavljamo se na odmorištu “Gospa od puta” odakle puca pogled na prelipi grad Skradin i kanjon nacionalnog Parka “Krka”. Slika se u svim pozama, a kako i ne bi kad imamo šta i koga, a Ante usput ,ka da neće, par riči objašnjenja o Skradinu i Šubićima. Umiveni, kavicom napijeni i duhovno okrijepljeni nastavljamo dalje do izlaza sa auto puta Pirovac, cestom pravac Stankovci te Banjevci gdje je naše iskrcajno odredište. Bivša kozja staza u međuvremenu je asfaltirana do pod sami vrh Kamenjak n/m 225 m gdje se mogu autobusi parkirati. Mi biramo duže hodanje iz podnožja odakle je lokalno stanovništvo u znak sjećanja na poratne žrtve sagradilo križni put a na vrhu zavjetnu crkvu. Na vrhu Kamenjaka sredstvima CARDS programa sagrađeno je eko selo sa putokaznim i informativnim panoima. Gori su nas čekali čuvari parka, naši renđžeri. Rendžer Dario nam je u vrlo ležernom i opuštenom, veselom načinu potanko objasnio sve o flori, fauni i  povijesnim lokalitetima. Od platoa do vidilice na cijelo jezero vodi dobro uređeni i panoima popraćeni botanički put. Naš mali miljenik dječak Ratko kanoćalom tražija je ptice, a jugo bjesni li bjesni pa su se ptice ugnijezdile na sigurno. Na vidikovcu pala je i marenda pa put pod noge do desete postaje. Tu skrećemo  putem naše vodičke Ite, nemarkirano prekrasno spuštanje urednom stazom do jezera. Na mjestima staza je prekrivena tako da se ide kao kroz tunel od hrasta crnike. Miriše kadulja, lavanda, a nalazimo vijesnike proljeća – cvijet maslačka i ljubičice. Oko ure je ručak iz ruksaka  u zavjetrini, a Ante nudi svoju nadaleko poznatu rakiju rogačušu s afrodizijačkim svojstvima. Piju i muški, a bogme i žene. Neka, neka triba nam još planinara. Manja grupa naših istraživača za vrijeme ručka spušta se na samo jezero do arheološkog nalazišta, a potom nastavljamo put do Maškovića hana i  srednjovjekovne utvrde grada Vrana. Uz rijeku Vrana obilazimo prekrasno uređenu crkvu Sv. Nedjelja, a potom obilazimo najzapadniju tursku građevinu u Europi koju je za stare dane gradio zapovjednik turske mornarice. Kao nagradu što je nakon stogodišnjeg rata pokorio Kretu (ali nije odrubio glave Mlečanima) Turci su ga udavili. Lipe li nagrade, moš mislit. Grad Vrana i danas izgleda impozantan; imao je nekoć 700 stanovnika, bio je u vlasništvu pape pa templara, potom vraćen isusovcima. Protjerivanjem Turaka više nije nastanjen. Sa izvora Vrane napajao se grad Zadar u rimsko doba, a nagib vodovoda je bio 1 cm na 1 metar, što je impresivan građevinski poduhvat. Na samom izvoru dočekala nas je izrasla kopriva, a bilo je i onih koji su noge oprali u toploj izvorskoj vodi. Puni energije i impresija uputili smo se istim putem doma. Naš vozač Ante primjetija je da smo još  veseliji jer su se tražile življe pjesme koje su podržane od naših glasića. Slike možete vidjeti u galeriji slika.

Ponovilo se.
Planinarski pozdrav.
Ante Strunje