Prije dvije godine klub je obišao zapadnu stranu Vranskog jezera i vidikovac Kamenjak, a sad je došao na red istočni dio. Ja nisam bila u toj prvoj grupi pa sam se radovala susretu s jezerom, kojeg sam dosad viđala samo izdaleka. Polazak je bio po ugodnom, sunčanom danu u 8 ujutro, pa dalje autoputom, uz obvezno zaustavljanje na vidikovcu Krka.
Topla kava, čaj, peciva, a svakako i šetnja po platou uz predivan pogled na Skradin s jedne, i Prokljansko jezero s druge strane. Nastavljamo vožnju do izlaza s autoputa, pa preko Stankovaca i Banjevaca dolazimo do parkirališta u Donjim Bakovićima gdje napuštamo autobus. Vrijeme je da protegnemo noge i udahnemo svjež zrak.
Stigli smo do Parka prirode Vransko jezero, najvećeg prirodnog jezera u Hrvatskoj. Pred nama je brdo Kamenjak, izletište, vidikovac. Lagani uspon asfaltnom cestom koja je ujedno i križni put do vrha brda i kapele ‘Svih svetih’, podignute nad jamom hrvatskih stradalnika u Drugom svjetskom ratu. Nismo se čestito ni zagrijali, kad smo stigli do platoa na vrhu, uređenog kako i spada za jedan park prirode. Pohitali smo ka južnom rubu platoa, s kojeg se pruža zanimljiv pogled u daljinu. Iako nije najbistrije vrijeme, ipak prizor koji smo ugledali bio je vrijedan svake pohvale. Mnoštvo otoka i otočića kao biseri razasuti dokle nam oko može dokučiti, a pod našim nogama opružilo se jezero u svom plavetnilu. Ne znam je li se to more jednim svojim krakom zavuklo u kopno i poteže nas da zaplovimo valovima tražeći prolaz ka pučini, ili se onaj komad kopna iza njega nekon greškom spojio na jugu i sjeveru, stvarajući privid neraskidive cjeline. Svakako pogled se prikovao za tu ljepotu i nikako se dovoljno nagledati.
Ipak, renđeri koji su nas dočekali željeli su ispričati svoju priču, pa smo se okupili oko njih. Na stolu su već bile pripremljene vrlo kvalitetne turističke karte Parka prirode Vransko jezero, s detaljnim informacijama i slikama, što nisam zapazila čak ni u nacionalnim parkovima. U svakom slučaju hvale vrijedna pažnja organizatora. Prošetali smo i poučnom botaničkom stazom do još jednom vidikovca sa teleskopom, pa smo poput djece sa zanimanjem razgledali drugu obalu jezera i naselja u daljini. Na odmorištu Kamenjak smo se okrijepili i tek tad zapravo razbudili. Ostali bismo ne znam koliko da nas nije čekao dalek put do cilja. Spustili smo se do staze koja će nas voditi okolo istočne strane jezera. Staza je ugodna makadamska, većim dijelom ravna, prilagođenja za biciklističke vožnje pa i utrke, koje se povremeno održavaju. Široka je dovoljno za prolazak vozila, ali njome se kreću samo terenska vozila nadzorne službe parka, tako da nas nitko nije uznemiravao osim povremenih usamljenih biciklista.
Sljedeći odmor napravili smo pored ribarske kućice Živača. Tu stoluju ribari iz društva Banjevci, usred ovog ornitološkog rezervata sa 241 vrstom ptica. Neke od njih tu stalno žive, neke se zadržavaju preko zime a neke samo povremeno gostuju. Da smo bili tiši i adekvatno opremljeni, mogli smo promatrati krilate stanovnike parka. Ipak nama je nešto drugo bilo važnije. Zaposjeli smo stolove, klupe, stepenice i što god smo uspjeli zauzeti da bismo se bacili na sadržaje svojih ruksaka. A legla je i svježe kuhana kava, prava domaća, u pravoj džezvi. Broj kafedžija je bio znatan, ali svi su došli do svog toplog gutljaja. U nastavku puta čekala nas je detaljna karta područja, gdje se komisijski odlučivalo na koju stranu dalje. Ipak, nije bilo velike dileme i ekipa je nastavila prema Babinom škoju, kojeg smo ipak samo zaobišli.
Jugovir je mjesto gdje se nalazi prirodna podzemna komunikacija jezera i mora, gdje se voda preljeva na jednu ili drugu stranu, ovisno o vodostaju jezera. Kad je visok vodostaj jezera onda slatka voda odlazi u more, i obrnuto. Tu je voda boćata, što nije povoljna varijanta za riblji svijet. Zbog toga je u davna vremena ovdje podignuta kućica i razne pregrade koje su štitile isplovljavanje jegulja, omiljene hrane okolnog stanovništva. Tu su boravili i čuvari jegulja, brinući da im poslastica ne otplovi daleko od njihovih trpeza. Sad se mogu vidjeti samo ostaci bazena, zdenci za izlov jegulja. Pažnju nam je privukla bunja, primjerak negdašnjih kamenih okruglih građevina, koje su služile za odmor od napornog posla i kao sklonište za lošeg vremena. Danas su rijetke i atraktivne svakom prolazniku.
Konačno stižemo do kanala Prosike, poveznice jezera i mora. Iskopan još u 18.stoljeću, doveo je do pada razine jezera, a s time isušivanja nekadašnje močvare Vranskog blata i dobivanja ogromne plodne površine. Tu je i ribarska lučica ,Prosika’, koja datira još iz austrougarskog vremena, a prije nekoliko godina je obnovljena. Ribarsku kućicu smo našli zatvorenu. U vrijeme turističke sezone u njoj se prodaju suveniri. I ovdje su nas obišli rendžeri s početka priče, u svom stalnom kretanju po Parku prirode, vodeći računa da sve posjete proteknu u najboljem redu. Naš autobus i naš vjerni Borko čekali su spremni, pa je došlo vrijeme za povratak kući. S prvim sumrakom vraćao se mir stanovnicima rezervata i plavih jezerskih dubina, a mi smo sa sobom nosili blagost i ljepotu jednog sačuvanog kutka prirode, na mjestu gdje su slano i slatko prostranstvo jedno drugom pružili ruku.
Slike možete vidjeti u galeriji slika!
Napisala: Slavica Dobrota