Dva mjeseca protekla su začas. Proljetna planinarska škola koja je počela sredinom veljače primakla se kraju i ostalo nam je još samo da organiziramo najozbiljniju vježbu, koja uključuje noćenje u planini.
Nakon što smo prije godinu dana eksperimentirali s Vošcem, u jesenskoj školi iz 2010. smo se prebacili na srednji Velebit, i ta nam se lokacija jako svidjela pa smo je ponovili s planinarskom školom. Zbog zauzetosti određenog broja školaraca završnu vježbu smo pomakli tjedan dana kasnije od planiranog datuma, ali smo im zato organizirali prošli vikend izlet na Biokovo, iz Velikog Brda preko Borovca na lokvu, što su junački vodili Dušanka Grgić i Salvatore Milano. Naravno, naši su školarci biokovski izlet zaključili gradelavanjem u Velikom Brdu pa smo u tom tonu planirali i završnu vježbu. Tjedan dana su trajale konzultacije što kupiti od hrane i što skuhati. Srećom, imamo par entuzijasta od kužine tako da nikad nije bilo upitno tko će kuhati.
Bise i Dražen su u petak ujutro nakupovali kamion hrane za sve sudionike izleta i nakon toga smo se automobilima starom cestom uputili put Baških oštarija. Plan je bio sa školom obići Dabarske kukove, pravilan niz stjenovitih vrhova koji se u pravcu jugoistoka protežu područjem srednjega Velebita. Niz Dabarskih kukova počinje Bačić kukom, koji je najviši, a završava Ljubičkim brdom nad Baškim oštarijama. U podnožju kukova nalaze se duboke krške doline, koje se zapravo ovdje ne zovu doline nego Dabri. Naime, Dabar je stari slavenski naziv za duboku šumsku dolinu ili provaliju. Ove su doline nekoć bile naseljene, čemu danas svjedoče ostatci kuća i zgrada osnovne škole koja je preuređena u planinarski dom Ravni Dabar. U ovom smo planinarskom domu bili sa zadnjom planinarskom školom, ali ne i ovaj put jer su je prije nas rezervirale planinarske kolege iz Samobora.
Osim aktualnih školaraca, izletu su se priključili i neki polaznici prošlogodišnjih dviju planinarskih škola. Očito smo ostavili dobar dojam na naše svježe diplomirane planinare kad žele ponavljati završnu vježbu više puta. Nakon kavice u Kninu svi su dobili upute da proslijede prema Gračacu pa da slijede putokaze za Karlobag i Otok Pag. Neki su prije Baških oštarija završili u Obrovcu, neki su uboli neke druge krive putove, ali smo na koncu u petak navečer svi grijali kosti u planinarskom domu Prpa (927 m). ovaj se dom nalazi ispod vrha Basača, a od prometnice Gospić-Karlobag udaljen je svega 400 m asfaltnom cestom i automobil se može parkirati tik pred domom, što je vrlo zgodno ako čovjek dolazi s tonama hrane kao mi. Ovaj je dom zgodno polazište za brojne atraktivne planinarske ture. Osim glavnog objekta s dnevnim boravkom, koji ima dvije pećice na drva, kuhinju, zahod i tri velika stola koja mogu primiti hrpu planinara dobre volje, tu se nalazi i pet manjih kućica s kosim krovovima, planinarskoga stila, u kojima se može smjestiti 40-ak osoba. Dom ima tekuću vodu, drva za ogrjev i struju. I dva prekrasna psa, jazavčarku Belu i zlatnog retrivera Medu, koji su nam uljepšali boravak na Velebitu. Bela je s nama cijeli vikend planinarila. I Medo je imao planinarskih ambicija, ali je na jednom prethodnom pohodu ozlijedio nogu pa smo ga ostavili da se čuva za neke buduće pohode.
U petak navečer sam ja otišla na spavanje vrlo rano, u terminu u kojem perad ide na spavanje, a do kad su drugi ostali budni, to ćete trebati pitati njih. U subotu su se ujutro svi prikupili na doručku za najvećim stolom i kad smo napunili želuce uputili smo se Premužićevom stazom prema Bačića kuku. Na Dabarskoj kosi smo skrenuli desno makadamskom cestom jer je Anamaria odlučila da ćemo savladati najstrmiji pristup. Dan je bio lijep, doduše vrlo hladan i buran, pa smo se uputili za predsjednicom. Šef je uvijek u pravu i treba ga slijepo slijediti, osobito ako je šef za razliku od tebe već prošao tom stazom. Kad je počela strmina pod Bačića kukom, među školarcima je bilo malo zadihanosti i zastajkivanja, pa savladavanja snježnih površina, prelaska preko dviju metalnih stepenica i – začas smo se našli ispod Bačića kuka. Staza vodi kroz bukovu šumu, a iako je strma, u dobrom je stanju i prelazi se bez problema.
S nama je od jutra bila Bela, koju je Dražen prenio preko stepenica. Bela ima kratke noge, a i malo je prestrmo pa smo joj udijelili uslugu asistiranog planinarenja, koju je izvrsno odradio Dražen kao školovani veterinarski tehničar. Bela nije mogla biti u boljim rukama. To jutro na Dabarskoj kosi sreli smo Dadu Novaka, koji je vodio samoborsku planinarsku školu na iste lokacije koje smo i mi zamislili, ali drugim putovima. Kad je vidio Belu, rekao je da su joj se noge skratile od planinarenja, i da bi se to moglo dogoditi i nama ako nastavimo s ovim aktivnostima. Dio planinara ostao je ispod Bačića kuka lješkariti na suncu i snijegu (vrijeme se nešto počelo mijenjati u to doba, čas sja sunce, čas pada snijeg), dok se desetak nas uputilo na vrh kuka (1304 m). Bačića kuk je zapravo skup više kamenih kukova, a visinom dominira nad drugim Dabarskim kukovima. Pogled odozgo je prekrasan, ali je jako puhalo pa smo se brzo fotografirali na vrhu i vratili odmah natrag, da nas vjetar ne otpuše nazad u Prpe. Ekipa je zatim počela blagovati ispod Bačića kuka i nije se dala pokrenuti dalje. Anamaria je krenula i ja sam rekla ekipi da sad idemo na Anamarijin kuk. Na to je Maja rekla da joj se čini da prije idemo Anamariji na živce.
Korak po korak, preko prekrasnih velebitskih dolina, šumaraka i vrhova, vratili se mi u Prpe i otpočeli pripremati gozbu. Bocko i Aco su naložili vatru, Aco se bacio na pečenje mesa na gradelama, a Bise je kuhala gulaš za sutradan. Uz kojekakve rakije od Prpe i Strica Drage ugodno druženje oteglo se do kasno u noć. U nedjelju ujutro je osvanu još ljepši dan, s manje vjetra, bez oblačka. Školarci su bili malo usporeni, ali odlučni da obiđu još jedan niz Dabarskih kukova. Uputili smo se za Anamarijom i Belom put Kize. Ja sam bila metla na kraju, a Bocko je migrirao uzduž cijele kolone. Nakon 1,5 h kroz kamene kukovske labirinte došli smo do Kize (1278 m), na koju se popelo više od polovine skupine. Nakon Kize slijedio je Grabar (1270 m) i povratak na gulaš u dom. Poslije slasnog ručka nam je vlasnik doma, Vlado Prpić Prpa pričao o srednjem Velebitu i zmijama. Naš je domaćin bio vrlo zadovoljan pristojnim netulumaškim ponašanjem školaraca i pohvalio ih je za uzorno vladanje.
Na povratku smo svratili u Smiljan, selo 7 km udaljeno od Gračaca, i posjetili memorijalni centar Nikola Tesla, koji je otvoren 10. srpnja 2006. u spomen 150. obljetnice rođenja velikoga izumitelja. Bili smo ugodno iznenađeni modernim izgledom i uređenošću centra. Cijena ulaznice za pojedinačne posjetitelje je 50 kn, a mi smo se poslužili popustom za skupine veće od 15 osoba pa smo ušli u Centar za svega 30 kn po glavi planinara. U Cenru se nalaze rodna kuća Nikole Tesle i pripadajući gospodarski objekt, crkva Sv. Petra i Pavla u kojoj je služio Teslin otac Milutin, groblje, kameni spomenici i klupe, trijem, parkiralište, pješačke staze, kip Nikole Tesle, auditorij, prototipovi Teslinih izuma, Teslina ispitna stanica iz Colorado Springsa, multimedijalni centar i ‘tehnološko’ dječje igralište. Kroz Centar nas je vodila simpatična Marina, a na koncu obilaska nas je ostavila u multimedijalnom centru gdje smo gledali nesimpatični, posve bezvezni 45-minutni film o Teslinu životu. Na koncu smo se zabavljali na tehnološkom dječjem igralištu. Na povratku natrag zamolili smo školarce da više ne idu put Obrovca, nego prema kavi u Kninu. U kraljevskom gradu smo kratko zastali, popili kavicu i dogovorili se za termin ispita. Nafudrani kofeinom školarci su krenuli kući učiti za ispit. Završna vježba treće generacije planinarskih školaraca u obnovljenoj planinarskoj školi PK Splita prošla je u najboljem redu i ostavila nam prekrasne uspomene. Radujem se novim planinarskim pothvatima s prekrasnim ljudima koji su se u ovoj školi pridružili planinarskoj zajednici PK Splita.
Slike sa izleta pogledajte u galeriji slika.
Livia